Sve mora biti brzo. Ali kamo zapravo toliko žurimo?
Živimo u vremenu u kojem se praktičnost smatra gotovo dokazom pameti. Ako nešto možeš naručiti online, zašto bi išao u trgovinu? Ako račun možeš platiti u aplikaciji, zašto bi stajao u redu? Ako hrana može doći do tebe, zašto bi ti išao po nju? Sve mora biti brže, jednostavnije i učinkovitije. I iskreno, često je to odlično. Problem počinje tek kada povjerujemo da je svaki trenutak koji nije optimiziran automatski izgubljen.
Jedan čovjek krenuo je u trgovinu kupiti sitnicu. Žena ga je, sasvim logično, podsjetila da to može naručiti online. On je ipak otišao. Usput je svratio na poštu, ne zato što je morao, nego zato što ondje radi gospođa koja gotovo svaki dan nacrta potpuno drukčije obrve i postalo mu je zabavno vidjeti kakve će biti danas. Zatim je zastao na kiosku, gdje se okuplja ista skupina ljudi koja svakodnevno kupuje loto. Pitao ih je je li netko napokon osvojio milijune. Naravno da nije, ali razgovarali su nekoliko minuta. Kada se vratio kući, nije donio samo ono po što je krenuo. Donio je nekoliko malih priča i osjećaj da je taj dan ipak bio malo življi nego da je sve riješio u tri klika.
Posljednjih godina svijet se počeo vrtjeti oko jedne velike ideje: ukloniti svako trenje. Ne čekati, ne razgovarati, ne lutati, ne gubiti vrijeme. Poslovni svijet to zove convenience economy, a mi to sve češće zovemo normalan život. Hrana stiže pred vrata, odjeća stiže pred vrata, lijekovi stižu pred vrata, računi se plaćaju sami, sastanci su online, a s ljudima sve češće komuniciramo preko ekrana. Ne moramo gotovo nikoga vidjeti uživo. I tu se pojavljuje neugodno pitanje: što smo točno dobili, a što smo putem izgubili? Najvrjedniji dijelovi dana često nemaju jasnu svrhu. Razgovor s prodavačicom koja vas zna po imenu, susret sa susjedom kojeg niste vidjeli mjesecima, stariji gospodin koji vam u redu za kruh ispriča da mu je unuka diplomirala, dijete koje vam mahne iz autobusa. Ništa od toga nije produktivno, ne donosi novac i ne može se označiti kao završeno, ali upravo od takvih trenutaka nastaje osjećaj da živimo među ljudima, a ne samo među uslugama.
Tehnologija nam je obećala više slobodnog vremena i dio tog obećanja doista je ispunila. Nikada nije bilo lakše kupovati, plaćati, naručivati i organizirati svakodnevni život. No pogledajmo iskreno što najčešće radimo s tih ušteđenih dvadeset minuta. Ne odemo nužno u šetnju. Ne nazovemo prijateljicu. Ne sjednemo na kavu bez gledanja na sat. Najčešće otvorimo društvene mreže, pogledamo još nekoliko videa ili naručimo još jednu stvar koja nam možda ni ne treba. Vrijeme smo uštedjeli. Život baš i nismo. Praktičnost sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada prestane biti alat i postane način života, kada svako čekanje doživljavamo kao smetnju, svaki razgovor kao prekid, a svaki izlazak iz kuće kao nepotreban napor. Tada ne uklanjamo samo neugodnosti. Uklanjamo slučajnost, spontanost i male susrete koji nam možda ne mijenjaju život, ali mu daju teksturu.
Online kupnja je ponekad najbolja moguća odluka. Nitko normalan ne želi od svakog računa napraviti hodočašće niti od svake kupnje mali društveni eksperiment. Ali nije svaka stvar koju možemo optimizirati vrijedna optimiziranja. Ponekad vrijedi otići po jednu sitnicu upravo zato što putem možemo sresti poznato lice, čuti nečiju priču ili primijetiti nešto zbog čega ćemo se nasmijati. Možda čak i nečije potpuno nove obrve. Jer svrha života nije obaviti što više stvari u što manje vremena. Barem ne bi trebala biti. Ponekad je dovoljno zastati, pogledati oko sebe, razgovarati i vratiti se kući s osjećajem da nismo samo učinkovito proveli još jedan dan, nego da smo ga stvarno i živjeli.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
