Kako početi ulagati bez ušteđevine: Vinted izazov koji mi je donio 524,63 eura u 30 dana
Nemam novaca za ulaganje: kako sam za 30 dana skupila 524 eura prodajom stvari iz ormara zbog oklade sa frendicom
“Ma joj ja nemam novaca za ulaganje” je rečenica koju sam čula toliko puta od prijateljica da mi je postala jako omražena! A onda sam se kladila s frendicom da to nije istina – i dokazala da ulaganje od 1 eura ili koliko god zaista nije samo marketinška fraza, nego realna opcija za svakoga tko je spreman odvojiti par sati mjesečno.
Uvjet oklade bio je jednostavan moram skupiti prvih 500 eura za ulaganje, ali ih ne smijem odvojiti od plaće. Sportašica u meni je znala da želim pobjediti u ____ umetni bilo koji izazov…., pa sam 1. kolovoza krenula dokazati frendici da se može bez obzira na plaću. Novca imamo, ja sam ga pronašla u ormaru iako organiziram i doniram svakih 3-6 mjeseci ono što ne koristim.
Ideja se rodila iz kombinacije tri stvari.
Prva je vrlo osobna – gradim obiteljsko imanje u Lici, na zemlji koju sam naslijedila od predaka i dodatno otkupila od rodbine, i skandal oko golemog onečišćenja u Lici me potakao na razmišljanje oko toga koliko otpada generalno stvaramo, a da za to nikad ne preuzmemo odgovornost i ne zbrinemo ga kako treba, tj. nije nas briga gdje on ide nakon što ga bacimo u kante za smeće. Sad nam se vratio kao bumerang. Ormar pun odjeće koju ne nosim odjednom mi je izgledao kao osobna verzija istog problema.
Druga je ideja Tine Seelig, profesorice na Stanfordu s doktoratom iz neuroznanosti, koja je 2009. godine svojim studentima podijelila kovertu s 5 dolara po timu i zadatak da od toga u roku od tjedan dana stvore što veću vrijednost. Timovi koji su najbolje prošli uopće nisu trošili taj novac – shvatili su da prava vrijednost ne leži u početnom kapitalu, nego u onome što već imaju na raspolaganju, a ne vide to. Meni je to zazvučalo poznato: koliko puta ste rekli da nemate novaca za ulaganje, dok vam je u ormaru stajala roba vrijedna stotine eura? Znate kako kažu Ameri: One person’s trash, another person’s treasure.
Treći razlog je bio – priznajem – tvrdoglavost i želja za pobjedom u izazovu. Htjela sam dokazati frendici da novac za ulaganje postoji, samo ga treba znati potražiti i treba imati ljubavi i voljeti buduću sebe tako da se počnemo brinuti za nju danas!
Pravila su bila jasna: rok do kraja kolovoza, cilj 500 eura, a taj novac ne smije doći iz plaće niti iz postojeće ušteđevine. Sve što skupim mora doći iz nečega što već posjedujem. Uz to je išao i uvjet za frendicu: ako joj dokažem da se do novca za ulaganje može doći bez diranja plaće i uz minimalan trud, samo od stvari koje već imamo doma, ona sljedeći mjesec kreće ulagati. Odabrala sam Vinted i na njemu počela prodavati odjeću i obuću koju više ne nosim te nakit, bižuteriju koja je godinama stajala u kutiji nenošena.
Rezultat na dan 31. kolovoza: 524,63 eura bruto, odnosno 24,63 eura više od zadanog cilja. Prodala sam 33 artikla, u rasponu od 5 eura za najjeftiniji komad do 50 eura za najskuplji.
Za fotografiranje, pisanje opisa, odgovaranje na pitanja kupaca i pregovaranje o cijeni trebalo mi je tri sata tijekom cijelog mjeseca. Ono što u prvu procjenu nisam uračunala jest logistika, odlasci do najbližeg sandučića za pakete oduzeli su mi dodatna 2 sata i 40 minuta, a veliko pakiranje omotnica za slanje koštalo me 20 eura. Kad se sve zbroji, stvarno uloženo vrijeme je 5 sati i 40 minuta, a neto zarada 504,63 eura.
Da, mjerila sam svaku minutu, jer sam djevica po horoskopu a mi smo po prirodi pedantne. 🙂 Kad to preračunam na neto satnicu, ispada da sam “zaradila” oko 89 eura na sat, nije ni loše jel da?
• Trajanje: 1. – 31. kolovoza (30 dana)
• Cilj: 500 eura, bez diranja plaće
• Prodano: 33 artikla (odjeća, obuća, nakit)
• Raspon cijena: od 5 do 50 eura po artiklu
• Bruto zarada: 524,63 eura
• Trošak pakiranja (omotnice): 20 eura
• Neto zarada: 504,63 eura
• Uloženo vrijeme: 3 sata (foto, opisi, dogovaranje) + 2 sata 40 minuta (odlasci do sandučića) = 5 sati 40 minuta
• Efektivna neto satnica: ~89 eura/h
Sortiranje za Vinted donijelo mi je i jedan potpuno neplaniran benefit, otkako mi je ormar lakši, bolje se osjećam, a ujutro mi se puno lakše odjenuti. Da budem iskrena, ormar mi je i prije bio organiziran po duljini rukava i boji, jer sam, ponavljam, djevica – vodenjaci i ostali djevice bi rekle ‘opušteniji’ znakovi koji ovo čitaju vjerojatno su trenutačno ‘na aparatima’ čitajući o planiranju i organizaciji ormara po bojama.
Zadržala sam tri kategorije komada: one od 100% prirodnih tkanina (pamuk, vuna, svila, kašmir), klasične komade koji nikad ne izlaze iz mode i komade koje sam dobila na poklon od meni dragih ljudi. Sve ostalo, sve što nisam obukla u zadnjih godinu dana, otišlo je na Vinted.
Zanimljivo, isto “pravilo godine dana” počela sam nakon četrdesete primjenjivati i na ljude – ako se s nekim nisam čula godinu dana, realno taj netko više nije u mom krugu. Ispada da su decluttering ormara i decluttering odnosa zapravo ista vještina: prepoznati što vam još donosi vrijednost, a što samo zauzima prostor.
Ono što nisam očekivala jest da će me ova “zezancija” promijeniti i izvan Vinteda. Odjednom mi je sve po punoj cijeni počelo djelovati preskupo – a nikad nisam bila neka velika shopingholičarka, iako sam, kad sam nešto kupovala, uvijek birala kvalitetnije komade. Sad prije svake kupnje instinktivno pomislim koliko bih toga na Vintedu mogla prodati za tu istu cijenu.
Knjige sada gotovo isključivo kupujem preko Vinteda, a potpuno sam prestala naručivati i od knjižara i preko Amazona (koji pokušavam potpuno bojkotirati iz moralnih razloga). Ne znam točno objasniti zašto, ali automatski sam smanjila i naručivanje hrane preko Glova. Najviše me iznenadila promjena u kupnji namirnica – umjesto da par puta tjedno odem u dućan po par artikala, sad planski kupujem u dvije do tri velike mjesečne narudžbe, što mi je, usput, optimiziralo i potrošnju i vrijeme i mentalni load.
Dok sam razmišljala o ovom tekstu, vraćala mi se jedna misao, ona koju financijski najslobodniji ljudi zapravo razumiju, a većina nas ne: veća zarada sama po sebi ne znači i financijsku slobodu. Koliko god netko zarađivao, ako ne nauči upravljati novcem, i dalje će živjeti od plaće do plaće – samo će mu “od plaće do plaće” izgledati skuplje jer će trošiti u skladu sa zaradom, ako zarađuje više, trošiti će više.
Ono što razlikuje ljude koji su financijski slobodni od onih koji nisu, rijetko je visina prihoda, a gotovo uvijek vještina upravljanja novcem – znati koliko trošite, zašto trošite i gdje vam novac zapravo odlazi. Moj Vinted izazov to je dokazao na malom primjeru: upravljanjem onim što već imam a ne koristim (neiskorišteni resurs) došla do 500 eura, a usput promijenila i navike trošenja.
Zato mislim da prvi korak prema ulaganju rijetko znači “zaraditi više”, a gotovo uvijek “naučiti upravljati onim što imamo”. Novac koji već zarađujete, kad njime upravljate svjesno, obično je dovoljan da krenete – od 500 eura, ili čak od 1 eura.
Poanta nije da svi trebate prodavati odjeću na Vintedu (iako – zašto ne). Poanta je da rečenica “nemam novaca za ulaganje” najčešće nije istinita, nego je izlika koja nas štiti od toga da moramo nešto promijeniti u navikama i izaći iz zone komfora tj. rasti!
Danas možete početi ulagati već od 1 eura, pa je pitanje rijetko “gdje naći 500 eura”, a puno češće “koliko sam spremna/spreman potražiti novac koji već imam i naučiti nešto novo”.
Prije nego što sljedeći put kažete da nemate novaca za ulaganje, otvorite ormar. Možda vas iznenadi koliko je “ulog” već tamo, samo čeka da ga netko fotografira i objavi.
Oklada je dobivena. Frendica je priznala poraz i sljedeći mjesec počela ulagati – svojih prvih 100 eura, zarađenih, kako i priliči, prodajom na Vintedu haljine koja joj je svekrva kupila za rođendan hehe. A ja sam svoj zarađeni novac dodala svom portfelju na Interactive brokersu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
