Kako je Mateja-Angelina Kramar izgradila novi život – i program koji ženama vraća financijsku neovisnost
Kad bi se iz ljudske izdržljivosti mogla napisati formula, ime Mateje-Angeline Kramar bilo bi u njoj. Odrasla u obitelji koja ju je naučila da se radi i stvara, život ju je, prerano, suočio s teškim izborima – majčinstvom u maloljetnosti, brakom obilježenim nasiljem i naposljetku, odlukom da s tek rođenim djetetom potraži spas u sigurnoj kući.
No iz tame je izraslo svjetlo: danas je Mateja-Angelina poduzetnica, mentorica i autorica neformalno-obrazovnog programa „Novi krug“, kroz koji ženama pomaže da pronađu svoju unutarnju snagu, financijsku neovisnost i novi početak. Uz to, pokretačica je brojnih društveno odgovornih projekata, među kojima se posebno ističe Zelena burza – platforma koja povezuje održive ideje s onima koji ih mogu podržati.
Kroz svoj rad, edukacije i javno djelovanje, Mateja dokazuje da je moguće ponovno početi, da trauma ne mora biti kraj – nego početak novog, svjesnijeg života.
Da, odrasla sam u obitelji gdje se uvijek radilo – i to onako, kako znaš i umiješ. S jedne strane sam gledala poduzetnički način razmišljanja, gdje se sve gradi vlastitim rukama i idejama, a s druge onaj klasičan “siguran posao, redovna plaća i puno rutine”. Dakle, od malena sam upoznala oba mindseta – i onaj koji vodi, te stvara za sebe, i onaj koji je vođen, te stvara za druge. Sve sam sigurnija da sam više povukla očeve gene i mindset. I mislim da me baš to oblikovalo kasnije, jer kad dođeš do zida, shvatiš da si jedino ti odgovoran što ćeš dalje napraviti.
Majka sam postala vrlo rano – sa sedamnaest godina i deset mjeseci. Dva mjeseca prije punoljetnosti. Danas imam četvero djece: kćer Auroru od 13 godina i tri sina – Bornu (12), Brunu (10) i Ariana (7). Arian je imao samo mjesec dana kad sam donijela najtežu odluku u životu – napustiti brak i otići u sigurnu kuću. I to je bila baš teška odluka. Ne zato jer mi je teško bilo napustiti osobe, brakorazvod sam ionako odavno pokrenula, nego jer nisam iz obitelji koja je “disfunkcionalna” ili problematična. Naprotiv – dolazim iz stabilne, obrazovane, vrijedne i poduzetne obitelji koja mi je bila podrška i emotivno i financijski.
Dugo sam samoj sebi lagala da “nije tako strašno”, da će proći, da se može izdržati. Trebalo mi je punih sedam godina da napravim konkretan potez. Da prevrnem život do temelja i krenem iz početka. Iako, moram napomenuti da me tu kočio i nejasan sustav, hoće li raditi ono što mu je zadaća ili ne?
Danas shvaćam da je to iskustvo bilo točno ono što sam trebala proći i da je došlo od samog Boga, teško pojmljivo na prvu – ali je tako. Bog me zapravo gurnuo tamo gdje ja nisam htjela ići – da bih postala ono što jesam i što mi je odavno namijenio, ali sam ja bila ta koja je odbijala. Nisam kroz to prošla sama. Povukla sam u taj proces i svoju djecu i roditelje i brata. Zapravo, to je bio početak mog (čitaj: našeg) stvarnog i boljeg života, iako nije izgledalo tako.
Hrvatska je, nažalost, u samom vrhu femicida u EU. Žene iz nasilnih odnosa i dalje najčešće ostaju same – s djecom, bez podrške sustava i društva, s minimalnim šansama za novi početak. Nažalost, da, mnoge žene se vraćaju nasilnicima, i to ne jednom. I ja sam se vraćala više puta nego što želim priznati. To su te faze koje se stručno nazivaju “medenim mjesecom” – kratki trenuci nade između dva vala nasilja.
Obrazac se ponavlja, samo se mijenjaju situacije, opravdanja i imena žrtvi te počinitelja. Kad si u takvom odnosu, ne ostaješ jer voliš nasilje. Puno me ljudi pita što sam toliko dugo čekala? Ostaješ jer tražiš sigurnost i jer vjeruješ da se može popraviti, pa kreneš popravljati nepopravljiv odnos. Zato jer ti treba dom, stabilnost, otac djeci, osjećaj da imaš nekog svog uz sebe, plus univerzalni osjećaji koji se javljaju kod žena, tipa strah, neizvjesnost, financijske i stambene brige.
Ženi treba ljubav, privrženost, povjerenje, a muškarcu treba poštovanje i mir. Ali kad se on udalji – često zbog alkohola, poroka poput droga ili vlastitih rana iz djetinjstva – žena počinje preuzimati njegove uloge. Postaje stup kuće na način da uz svoje ženske obaveze krene popravljati, bušiti, brusiti itd. Automatski gubi ono što čini njezinu žensku prirodu – nježnost, emocionalnu mekoću. Ali joj zato to donosi nove vještine, čime je ona odmah ojačana i spremnija da ranije napusti partnera zbog novog osjećaja “Ja mogu”.
Tu kreće ideja o samostalnom životu. A tada kreće kaos i raspad. Žena se osvijesti i krene, čak često nesvjesno, pripremati temelje i teren za skori odlazak. Kad partner to primijeti već je prekasno za popravak, jer ona više ne spušta ljestvicu. Tada kreću prvo sitne riječi, komentari, pa vrijeđanje, pa šamar, pa tišina. I najgore od svega je to da većina žena tu ne vidi nasilje.
U prvoj fazi straha i nesigurnosti su u glavi pitanja tipa: “Kako ću odgajati djecu bez tate? Što će reći okolina? Hoću li se ikada ponovno snaći? Kako ću financijski?” To su misli koje žrtvu drže u zatvoru. I sve što govorim odnosi se na oba spola jer počinitelj može biti i žena, a žrtva muškarac. Nakon te faze ova pitanja blijede i puno lakše je vidjeti odgovor i rješenje, jer te više sada nije briga, nego samo da krene novi život.
Prije nego žena zaista ode, prolazi cijeli niz faza – pokušava ga promijeniti, razgovarati, pomoći, “izvući ga”. Neke to rade blago i uspiju na kratko, neke pokušaju odlučnije – i dobiju novi udarac, ovaj put ne samo fizički. Jer svaki novi “šamar”, bilo riječju, bilo šutnjom, udara u srž – u tvoju vjeru da možeš nešto promijeniti. A kad napokon odeš, sustav te primi – ali samo na neko vrijeme.
Stalno ponavljam svojim ženama koje se još nečkaju, a prolaze nasilje, da sigurna kuća nije kraj, to je početak! Kad izađeš, najčešće se suočiš s tišinom. S realnošću da si opet sama, s djecom, bez plana, bez krova, i da moraš sve izgraditi ispočetka. I mnoge žene se baš tada vrate. Međutim, ne jer žele nasilnika – nego jer žele poznatu rutinu. Ono najosnovnije, jer još ne znaju da rješenje nije “suočiti se s njim”, nego suočiti se sa sobom!
I zato kažem – žene se ne vraćaju problemu, nego svojoj staroj verziji sebe, ali dok god ne promijene način razmišljanja, obrazac će se ponavljati. Sve dok ne odluče da im je dosta tih medenih mjeseca i praznih obećanja.
Nedavno sam izjavila da je teško takvima pomoći i da ponekad nema smisla i koliko god to ružno zvučalo – to je istina. Mora ih se pustiti da dođu do istinite točke preokreta na najteži i gori način. Samo je problem taj što u današnjem svijetu, ludom kakvom živimo, to traje predugo i sve češće završi tragično.
Ne ide to baš onako kako drugi zamišljaju ili znaju neki reći da ustanu jedno jutro s idejom i kažu: “e, od danas mislim pametnije i krećem iz početka.” Kod mene priča započinje malo po malo. Kad sam mislila da je najgore, Bog je u najčudnijem mogućem obliku dao najbolje. U travnju 2018. godine, samo 33 dana nakon poroda, dogodio se glavni traumatični događaj koji me potaknuo na odluku da je dosta. Tad smo djeca i ja hitno smješteni u sigurnu kuću – na drugi kraj Hrvatske.
U sigurnoj kući zidovi visoki dva metra, kamere, pravila, prijave kad izlaziš, kad se vraćaš… potpuna kontrola, ali ništa što mi nije bilo poznato, samo ovaj put “za moje dobro”. Razgovaralo se o promjeni identiteta i odlazak u drugu državu, na što ja nisam pristala. Ne zato što nisam mogla, nego zato što sam konačno odlučila prestati bježati od svog života koji trebam stvoriti.
U sigurnoj kući ostali smo godinu dana. I to vrijeme sam odlučila iskoristiti, ne za kukanje i moljakanje pomoći, nego za sebe i klince. Za čitanje knjiga koje prije nisam stigla, za podcaste, za učenje onoga što nikad nisam razumjela – o sebi, o životu, o novcu, o granicama, odnosima, braku, duhovnosti… Posvetila sam se djeci i istraživanju svih kutaka grada, srećom bili smo smješteni na moru, a uz malu djecu to je bila potpuna aktiva.
Istraživali smo svaki kutak grada, svaku plažu u krugu 100km, svaku ulicu i sve događaje. Bila nam je to potpuna regeneracija i dugačak odmor. Priznajem da smo se u početku svi teško nosili s tim – ja, djeca, roditelji, brat. Ne vidjeti obitelj mjesecima, znati da su tu, ali da ne mogu doći do tebe, to je osjećaj koji ne zaboraviš. Ali s vremenom smo shvatili da nas je baš to zbližilo više nego ikad.
Kad smo izašli, krenuo je novi val. Kuća koju je trebalo adaptirati, djeca koja su kretala u školu, financije loše, zapravo nikakve. Nisam imala posao, nisam imala ušteđevinu. Imala sam samo djecu i vjeru. I najvažnije od svega roditelje koji su stali iza nas kao stijene – i kao majka i otac, i kao djed i baka.
Žene mi često na predavanjima kažu da one ni to nemaju pa sam još zahvalnija roditeljima da su sve to prošli sa mnom i nisu digli ruke – jer mnogi roditelji bi. To je bio stvarni početak mog života i buđenje moje ‘prave ja’. A to, kad gledam unatrag, ispalo je najvrijednije što sam ikad mogla imati.
Foto: Mateja-Angelina Kramar
Strah nestaje tek kad prestaneš razmišljati kroz krivu prizmu – “što će reći, što će napraviti, gdje je sad, jesam li sigurna.” To je zapravo naš vlastiti mentalni zatvor koji traje i kad fizički izađeš iz sigurne kuće. Mene je taj strah pratio neko kraće vrijeme, što je normalno, ali ne samo zbog sebe, nego više zbog djece i roditelja. Dugo sam osjećala krivicu da ako se što dogodi mojoj obitelji da sam ja kriva za to, jer sam ‘to nešto’ ja donijela u naše živote.
Nepoznat broj na mobitelu, svako kucanje na vrata, svaka sumnjiva poruka, poznati zvukovi koji te asociraju – tijelo poskoči. Ali u jednom trenutku sam shvatila da ako nastavim živjeti tako, to nešto i dalje vlada mojim životom. Odbila sam živjeti tako. Pogotovo kad sam krenula s projektima, počela sam živjeti normalno, izlaziti među ljude, bila dosta prisutna u medijima. I što bih imala od skrivanja – osim kočenja vlastitih mogućnosti i deficita ekspanzije rasta? Tada sam počela otpuštati te misli i ne im pridavati više na značaju i važnosti.
Ojačalo me sve to i zapravo pomoglo da probijem još neke dosad nevidljive granice vlastitih mogućnosti. Zato obožavam ovaj moto: “Pretvori životne probleme u životne prilike!”.
Prije Zelene Burze sam imala projekt prethodnik – projekt nacionalne kampanje pošumljavanja u Hrvatskoj “Zasadi stablo, ne budi panj!” koji je usko povezan sa privatnim životom. Ukratko, tokom tih iskustava bježala bih u voćnjak, skrivala se, te tamo tražila utjehu ispod krošnji šljiva, jabuka. Tako sam zavoljela stabla jer sam u njima nalazila mir.
Ni ne znajući, počela sam graditi svoj odnos s prirodom, ona mi je bila terapija. Odmah nakon izlaska iz sigurne kuće sam pokrenula pokret na državnoj razini i mobilizirala građane, vojsku i institucije – sve do predsjednika države. Posadili smo više od 400.000 stabala. Puka želja da uključim što više ljudi u sadnju stabala, te da napravimo nešto dobro zajednički. Zapravo sam na taj način nesvjesno gradila nova zelena i sigurna utočišta (parkove, drvorede i šume) po čitavoj državi. Sad nema grada u koji dođem bez posađenog stabla zahvaljujući pokretu. Nekoliko godina sam vodila organiziranje akcija sadnje stabala.
Iz toga je nastala Zelena Burza – kao prirodni nastavak te priče. To je platforma koja spaja dvije strane: – firme i organizacije koje imaju sredstva i žele ulagati u društveno odgovorne, održive projekte – ljude i udruge koje imaju ideju, ali im nedostaje financijska podrška. Ja ih spajam, doslovno radim “matching”.
Firme dobiju projekt koji podržava njihove ESG ciljeve i izgradnju reputacije, a ljudi s idejama dobiju financije da to ostvare. Najlakše rečeno, to je double-side market koji pretvaram u win-win priču. Često kroz team building aktivnosti – jer kad ljudi zajedno sade, grade i stvaraju, onda to više nije fundraising, nego iskustvo. Tako danas Zelena Burza funkcionira kao most gdje jedni imaju svrhu, drugi priliku – a priroda na kraju uvijek pobijedi.
Uz organiziranje ekoloških i društvenih projekata, htjela sam na još neki način doprinijeti svojim iskustvom specifičnim skupinama ljudi. To su žene koje upravo sad jesu u sigurnim kućama, ili još nisu napustile nasilan odnos pa im pomažem da se financijski stabiliziraju, nađu posao ili pokrenu svoj posao.
Suma sumarum, kad žena ima novac – ima izbor. Nabrojala sam već prije pitanja koja ih muče i zašto tako dugo ostaju u odnosu koji im ne paše ili se vraćaju. Da bismo smanjili taj postotak, ne moramo raditi nove socijalne slučajeve i poslati ih na centar po razne socijalne pomoći, već ih naučiti da samostalno zarade novac, pokrenu posao, počnu štedjeti, budžetirati, pronaći bolje plaćen posao, itd. A to ih naučiti u svom kaosu koji prolaze je zaista teško.
U sigurnim kućama sam susretala žene svih profila – od onih s osnovnom školom do poduzetnica, javno poznatih osoba, žena iz politike ili medija. I uvijek me iznova iznenadi da su često one s najmanje obrazovanja najmotiviranije za promjenu, dok one koje su “imale sve” zapravo nemaju volju za ništa.
Najčešće se, zapravo, ne radi o izborima kojih nisu svjesne, nego o trenutnoj svjesnosti uma – o onom “za sad je dobro, nek traje dok traje”. Sve dok ne izađu van i shvate da više nema plaćenih režija, ni hrane, ni sigurnog smještaja. Taj period boravka u sigurnoj kući, koliko god težak bio, zapravo je velika prilika. To je godina u kojoj se može uštedjeti, učiti, pripremiti i skupiti snaga. One mudre naprave za godinu dana ono za što drugima treba tri.
A što se tiče prevladavanja vlastitih ili čak tuđih usađenih uvjerenja, e tu se dobrano namučimo. Zapravo svaki modul na kraju ispadne skidanje sloj po sloj starih plahti s uma. Godine raznih uvjerenja njihovih roditelja, potom društva, a onda partnera, da i ono malo što je ostalo u njima – dotuče ih do kraja. Ostane prazna iscrpljena osoba s potpunom demotivacijom za ičime. Zato jako puno radimo na ohrabrivanju. Ne prezentiram im ideale, nego istinu – da će biti teško, ali moguće.
Moj odnos s novcem se s godinama potpuno promijenio. To je možda i najvidljiviji pokazatelj koliko sam promijenila obrasce ponašanja i razmišljanja. Jer, iskreno, ne možeš imati odnos s novcem ako ga nikad nisi imala u rukama. Ne možeš naučiti štedjeti i budžetirati ako ne raspolažeš novcem, a muškarac to radi umjesto tebe. Prvo otac, onda partner – uvijek svi drugi, samo ne ti. Tako žene često nasljeđuju uvjerenja vezana uz novac koja im kvare život i oduzimaju prilike.
Nedavno sam na svojim edukacijama, prije modula o temeljima ekonomije, provela jedno malo interno istraživanje i gotovo svaka polaznica mi je rekla da ima neku vrstu nelagode ili otpora prema novcu. Kad sam ih pitala koliko često budžetiraju, sve su uglas rekle – “Nikad.”
U tom trenutku sam shvatila da ne trebamo pričati o budžetiranju, nego o nečemu dubljem – o averziji prema novcu i obilju. Trebalo mi je dvadesetak minuta da dođem do korijena tog problema, a sve se svelo na iste obrasce: roditelji nikad nisu govorili imamo li novca, sve je bila tajna; novac od rođendana bi uzeli i rekli “evo ti, to je oko tebe, zidovi, namještaj”; majke su predavale novac očevima jer su vjerovale da oni to bolje znaju; račune su plaćali muškarci – i kad su bili alkoholičari i kad nisu; mnoge žene nikad kao djeca nisu same platile u trgovini, nisu imale džeparac, nisu naučile upravljati vlastitim novcem.
Kad odrastu, sve se to samo prenese dalje: “To ti imaj na brizi, ja ne želim imati posla s tim.” Zvuči nevino, ali nije. Jer u trenutku kad se odrekneš novca, odrekla si se i dijela vlastite moći. I zato novac mnogim ženama i danas znači stres, nelagodu i odricanje. Mislim da je jasno koliko duboko korijeni tih uvjerenja sežu.
Danas, kad sam potpuno promijenila taj odnos, novac mi je alat za kreativno raspolaganje. Koristim Genius i Revolut za ulaganja, većinom u ETF-ove, dionice i korporativne obveznice, na tržištima EU i SAD-a, najčešće u tehnološki sektor, iako se poigravam i sa drugim varijantama.
Ulažem kroz akumulirajući model, što znači da mi se prinosi ne isplaćuju, nego ih automatski reinvestiraju u fond. Tako svaki novi ulog kreće s većom osnovicom i s vremenom stvara efekt složene kamate. U prijevodu – novac radi za mene, a ne obrnuto.
Na predavanjima ženama i o tome govorim, no tu se najduže zadržimo jer moramo prije toga obuhvatiti osnovne temelje, no ne mogu reći da ih umara ova tema. Dapače, mnoge su krenule odvajati novac, učiti, štedjeti i investirati sa malim iznosima, no bitno da su uklonile strah i započele razvijati svoj novi odnos prema novcu. Tako sam krenula i ja pa znam zasigurno da je moguće. Disciplina, koinzistentnost i evo rezultata.
Za žene koje se danas nalaze u teškoj ili nezavidnoj situaciji, izlaz postoji, ali ne dolazi preko noći. Prvi korak je “kupiti vrijeme iz budućnosti” i pretočiti ga u sadašnjost na način da će sve vještine, edukacije, znanja koja će im tada trebati – naučiti danas kada mogu. Jer jednom kada krenu u promjenu jako je teško uhvatiti sve usput.
Ako su, primjerice, na porodiljnom, ili čekaju povratak na posao koji ih više ne ispunjava, to je idealan trenutak da reorganiziraju vrijeme, pronađu sat ili dva dnevno samo za sebe, i da uče. Što god to bilo. Znanje je danas doslovno na dlanu – besplatni tečajevi, platforme, članci, podcasti, knjige, hubovi, akceleratori. Naše bake to nisu imale. One su živjele u industrijskom dobu, a mi u digitalnom. Samo to što smo rođene u ovo doba već je 50 koraka prednosti ispred njih. To što sad ne znaju, ne znači da neće naučiti, a ako i neće naučiti, uvijek postoji opcija da nekog plate da odradi umjesto njih, no i dalje se kreću prema cilju.
Temelj svega je vrijeme koje moraju početi poštivati kao ograničen resurs, a posljedično i naučiti kako privući, zaraditi i zadržati novac. A novac je alat koji ti daje slobodu, bilo da radiš za nekog, bilo da pokreneš nešto svoje. Što se nasilja tiče, moraju prihvatiti sebe i naučiti se razlikovati mogućnosti od želja. Pri tome mislim da ne mogu očekivati kao želju miran i stabilan život u zdravom okruženju ako im je mogućnost jedino ostajanje u istoj okolini, sa istim ljudima sa istom količinom novca. Za sada. Opet se vraćamo na vrijeme i novac, što nas opet dovodi na rada na sebi.
Dakle, jedini pravi izbor su – promjena unutrašnjosti i mindseta.
Trenutno mi je fokus na daljnjem razvoju programa koji sam osmislila i testirala proteklih godina. Offline verzija već sada spaja osnove osobnog razvoja, financijske pismenosti, organizacije vremena i resursa, zapošljavanja i prve korake u poduzetništvo. To je zapravo moja osmogodišnja kolekcija znanja, alata i iskustva pretočena u program koji sam sama izgradila, isprobala i doradila. Prvotno je bio namijenjen ženama u sigurnim kućama, ali želim ga proširiti i na online format kako bi postao dostupan svim ženama na Balkanu – bez obzira gdje žive i u kakvoj su situaciji.
U planu je kreiranje više modula i online platforme kroz koju će žene moći učiti u svom ritmu, uz podršku i konkretne alate. Paralelno razvijam i AI avatar – digitalnu verziju mene koja će na društvenim mrežama svakodnevno dijeliti kratke, praktične savjete o životu, novcu i radu na sebi, jer želim da znanje postane pristupačno i onima koje možda još nisu spremne uključiti se uživo.
Ovo ljeto sam održala program u bjelovarskom i varaždinskom skloništu za žrtve nasilja, te online putem Zooma vodila, za sada, šest grupa žena koje su uspješno prošle edukaciju. Posebno sam ponosna što sam okupila osam mentorica, svaku stručnu u svojoj domeni, koje će biti dodatna podrška polaznicama nakon završetka mog osnovnog programa – sve ono što ja nisam imala kad sam kretala.
Što se motivacije tiče, nisam od onih koji čekaju da im se “vrati volja”. Motivira me svrha, a to su kod svake samohrane majke – djeca, a ja imam četiri motiva. Kad naiđem na prepreke, samo se sjetim žena koje mi pišu poruke vapaja da im se pomogne ili žene koje su prošle program i jave da im je program donio toliko noviteta. Tad mi sve ima smisla. Uz te žene i sama sam se ponovno podsjetila da svaki mali neuspjeh nije kraj, već korekcija smjera.
Najbolji savjet koji sam dobila od ljudi od kojih učim, te koji uvijek ponavljam ženama je jednostavan: “Što ne mijenjaš, to biraš.” Kad to shvatiš, više te nitko ne može zaustaviti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
