Kada nam treba osiguranje i kako biti stvarno dobro osiguran, a ne samo imati policu
Osiguranje je jedna od onih tema o kojoj mnogi počnu razmišljati tek kada se nešto dogodi. Dok je sve u redu, polica često izgleda kao još jedan mjesečni trošak. Kada nastane šteta, bolest, nezgoda, problem na putovanju ili ozbiljan životni preokret, odjednom postaje jasno koliko je važno što je točno ugovoreno, u kojem iznosu i pokriva li polica stvarni rizik.
Upravo zato pitanje “kada nam treba osiguranje” nije samo pitanje proizvoda, nego pitanje životne faze, prihoda, obitelji, imovine, zdravlja i osobne financijske sigurnosti. Nije isto osigurava li se mlada osoba koja tek počinje raditi, obitelj s djecom, poduzetnik, vlasnik nekretnine ili osoba koja se približava mirovini.
Sanja Gržetić, voditeljica odjela za korporativne komunikacije i marketing u GRAWE Hrvatska, u razgovoru za mojnovac.hr objašnjava kako prepoznati koje osiguranje ima smisla, koje pogreške ljudi najčešće rade s policama koje već imaju i zašto dobra zaštita ne počinje od pitanja “koliko košta”, nego od pitanja što si ne možemo priuštiti izgubiti.
Po mom mišljenju, osiguranje ima smisla onda kada nas mogući događaj može ozbiljno financijski opteretiti, narušiti životni standard ili stvoriti trošak koji ne želimo ili ne možemo lako podnijeti sami. No to ne znači da zaštita nužno ima smisla samo kod “velikih” stvari. Sve ovisi o životnoj situaciji, vrijednosti onoga što štitimo i tome koliko bi nas određeni trošak stvarno pogodio.
Za nekoga će najveći prioritet biti dom, zdravlje, život ili prihod, a za nekoga drugoga i kvar računala, električnih uređaja ili druge opreme može predstavljati značajan i neugodan trošak koji želi izbjeći. Danas mnogi aparati možda pojedinačno ne djeluju kao velika stavka, ali kad se pokvare ili ih treba hitno zamijeniti, taj trošak itekako može biti osjetan.
Zato ne mislim da postoji univerzalna granica koja jednako vrijedi za sve. Ono što je nekome mali izdatak, drugome može biti nepotreban udar na budžet. Ključno pitanje nije je li nešto “veliko” ili “malo”, nego koliko bi nas posljedica tog događaja stvarno opteretila i koliko nam je važno imati mir i predvidljivost.
Osiguranje ne bi trebalo biti izraz straha, nego promišljene odluke da zaštitu prilagodimo vlastitim okolnostima, prioritetima i mogućnostima.
Redoslijed uvijek ovisi o životnoj situaciji, ali načelno bih rekla ovako: prvo treba zaštititi ono čiji bi gubitak najviše pogodio svakodnevni život, a to su najčešće prihod, zdravlje i dom.
Za osobu ili obitelj koja financijski ovisi o jednom ili dva prihoda, zaštita života i radne sposobnosti vrlo je važna jer štiti stabilnost kućanstva. Zatim dolazi osiguranje imovine, posebno kada govorimo o nekretnini u kojoj živimo ili koja je opterećena kreditom. Treće područje o kojem svakako treba razmišljati jest zdravstvena zaštita, odnosno troškovi i dostupnost zdravstvenih usluga.
Ne bih savjetovala da ljudi krenu od proizvoda koji su im najsloženiji ili najzvučniji, nego od onoga što im je u tom trenutku života najvažnije sačuvati. Dobar financijski plan ne počinje od pitanja što još možemo ugovoriti, nego od pitanja što si ne možemo priuštiti izgubiti.
Najjednostavnije bi bilo reći ovako: zaštita služi tome da Vas i Vašu obitelj financijski zaštiti ako se dogodi nešto loše; štedna komponenta uvodi disciplinu i dugoročnost; ulaganje je prvenstveno usmjereno na rast vrijednosti, ali uz prihvaćanje veće razine rizika.
Kad govorimo o čistoj zaštiti, fokus je na sigurnosti u slučaju nepredviđenog događaja. Kad govorimo o proizvodima koji imaju i element dugoročnog odvajanja sredstava, tada uz zaštitu postoji i komponenta stvaranja pričuve za budućnost. Ulaganje je pak drugačija logika: ono je usmjereno na prinos i podrazumijeva da vrijednost može i rasti i padati.
Problem često nastaje kada ljudi očekuju da jedan proizvod bude sve odjednom. Zato je važno najprije razjasniti cilj. Želite li prvenstveno zaštitu? Dugoročnu disciplinu? Ili ste spremni prihvatiti veću neizvjesnost radi potencijalno većeg prinosa? Tek nakon toga razgovor o konkretnom rješenju ima pravi smisao.
Riziko polica najviše ima smisla onima kojima je prioritet zaštita obitelji i financijska sigurnost bližnjih u slučaju najtežih životnih scenarija, a žele pritom izdvajati manji iznos nego što bi izdvajali za klasično životno osiguranje. Važno je pritom jasno reći da je riječ o čistoj zaštiti: ako se osigurani slučaj ne dogodi tijekom trajanja police, po isteku nema isplate.
Upravo zato je mnogima najlakše razumjeti je kao zaštitni proizvod koji funkcionira slično logici kasko osiguranja – kupujete sigurnost za vrijeme trajanja police, a ne štednu vrijednost na kraju. Za nekoga kome je možda u ovom trenutku prevelik financijski iskorak odvajati za klasično životno osiguranje kako bi u budućnosti imao i određenu financijsku vrijednost po isteku, riziko polica može biti vrlo dobro i racionalno rješenje.
Klasično životno osiguranje ima smisla osobama koje osim zaštite žele i dugoročniju disciplinu odvajanja sredstava, odnosno određenu financijsku vrijednost po isteku ugovora. Takav proizvod nekim ljudima odgovara upravo zato što spaja zaštitu i dugoročnost te ih potiče na kontinuitet i planiranje.
Proizvodi povezani s fondovima ili dugoročnim ulaganjima imaju više smisla za osobe koje razumiju da uz veći potencijal prinosa dolazi i veća razina rizika, odnosno da vrijednost može oscilirati. Takvi proizvodi traže i duži horizont i veću spremnost na tržišne promjene.
Ne postoji jedno rješenje za sve. Dobro rješenje je ono koje odgovara nečijim ciljevima, obvezama, mogućnostima i tome traži li prvenstveno zaštitu, kombinaciju zaštite i štednje ili je spreman preuzeti i veći investicijski rizik.
Najčešća pogreška nije nužno to što ljudi imaju previše osiguranja, nego to što ga imaju nepovezano sa stvarnim životom. Dogodi se da uredno plaćaju nešto što im više ne odgovara, a pritom nisu pokrili najveće rizike.
Primjerice, ljudi znaju puno pažnje posvetiti manjim i češćim neugodnostima, a zanemariti ono što bi im zaista ugrozilo financijsku stabilnost. Druga česta pogreška je to što police ostaju iste iako se život u međuvremenu promijenio: zasnivanje obitelji, kupnja nekretnine, kredit, promjena posla, rast troškova života ili vrijednosti imovine.
Treća pogreška je nedovoljno razumijevanje onoga što je ugovoreno. Ljudi ponekad ne provjere osigurane svote, pokrića, isključenja i stvarni opseg zaštite pa tek u trenutku štete shvate da njihova očekivanja i sadržaj police nisu isto.
Zato je važno policu ne doživljavati kao dokument koji jednom ugovorite i zaboravite, nego kao financijski alat koji treba povremeno uskladiti sa stvarnim okolnostima.
Jednom godišnje svakako bih preporučila da se provjeri nekoliko osnovnih stvari: što je točno pokriveno, u kojem iznosu, postoje li važna isključenja, jesu li podaci ažurni i odgovara li polica današnjim životnim okolnostima.
Dobar znak da polica više ne prati stvarni život jest svaka veća promjena koju smo imali, a nakon nje ništa nismo revidirali. To može biti brak, djeca, kredit, kupnja ili adaptacija nekretnine, promjena prihoda, pokretanje poslovanja ili ulazak u životnu fazu s drukčijim prioritetima.
Osim toga, ljudi često zaboravljaju da se mijenjaju i tržišne okolnosti, troškovi i vrijednost imovine. Ono što je bilo dovoljno prije nekoliko godina danas možda više nije. Zato godišnji pregled police ne bih promatrala kao administraciju, nego kao dio osobne financijske higijene.
Kao što jednom godišnje pregledavamo zdravlje ili osobne financije, tako bismo trebali pregledati i zaštitu koju imamo.
Vrlo često ljudi krenu od cijene, a ne od sadržaja zaštite. To je razumljivo, ali nije uvijek i mudro. Kod osiguranja doma važno je ne pitati samo koliko košta, nego prije svega što je sve pokriveno i u kojim situacijama.
Ljudi često ne provjere jesu li pokriveni rizici koji su im stvarno relevantni s obzirom na lokaciju, vrstu nekretnine i njezinu namjenu. Jednako tako, zna se previdjeti razlika između građevinskog dijela, opreme, stvari u kućanstvu i dodatnih troškova koji mogu nastati nakon štete.
Druga važna stvar je realna vrijednost. Ako je imovina osigurana prenisko u odnosu na stvarnu vrijednost, tada i zaštita može biti nedostatna baš onda kada je najpotrebnija.
Osiguranje doma nije formalnost. Za većinu ljudi dom je jedna od najvećih životnih vrijednosti i zato je važno da razumiju što točno štite, od čega se štite i koliki je stvarni opseg te zaštite.
Putno osiguranje svoju vrijednost najčešće pokaže baš onda kada ga ljudi uzimaju zdravo za gotovo – kad se dogodi bolest, ozljeda, potreba za pregledom, hospitalizacijom, prijevozom ili nekom hitnom organizacijom u nepoznatoj sredini.
Ljudi često podcijene činjenicu da u inozemstvu problem nije samo trošak liječenja, nego i brzina, logistika, administracija i činjenica da ste izvan svog sustava, jezika i mreže podrške. U takvim situacijama nije riječ samo o novcu, nego i o osjećaju sigurnosti da netko organizacijski i financijski stoji iza Vas.
Putno osiguranje mnogima izgleda kao sitnica koju se može preskočiti, posebno kod kraćih putovanja. No upravo zato ga smatram razumnom odlukom – jer relativno mali trošak može spriječiti vrlo neugodne i skupe posljedice.
To je dobar primjer kako osiguranje ne kupujemo zato što očekujemo problem, nego zato što želimo mirnije donijeti odluku da putujemo.
Kad budžet nije velik, još je važnije znati prioritete. Tada ne krećemo od idealnog, nego od osnovnog minimuma koji štiti ono najvažnije.
Za mladu osobu minimum je obično vezan uz zdravlje, nezgodu i početak stvaranja financijskih navika. Za obitelj s djecom prioritet se vrlo brzo pomiče na zaštitu prihoda, života i doma, jer posljedice pogađaju više ljudi odjednom. Za poduzetnika je važno gledati i osobne i poslovne rizike, jer su kod njih privatna i poslovna stabilnost često snažno povezane. Za osobu pred mirovinu fokus se prirodno više seli na očuvanje imovine, zdravlja i dodatne financijske stabilnosti za kasniju životnu fazu.
Osobi koja kaže da nema dovoljno novca za osiguranje ne bih rekla da mora imati sve. Rekla bih joj da krene od jednog ili dva najveća rizika. Najveća pogreška nije to što nemamo savršeno složenu zaštitu, nego to što godinama ne napravimo ni prvi, osnovni korak.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
