Kad kasnite vi, kriva je gužva. Kad kasni on, takav je
Kolega kasni na sastanak deset minuta. U glavi se odmah složi rečenica: neorganiziran je i ne poštuje tuđe vrijeme.
Isti taj tjedan vi kasnite petnaest minuta. U glavi se složi druga rečenica: bila je gužva na Slavonskoj, dijete se nije htjelo obuti, prethodni se sastanak otegnuo, a parkinga nije bilo.
Obje su rečenice iskrene. Samo jedna od njih uopće spominje okolnosti.
Edward Jones i Victor Harris napravili su 1967. pokus koji to pokazuje u čistom obliku. Ispitanici su čitali eseje o Fidelu Castru, neke u prilog i neke protiv, pa procjenjivali što autor stvarno misli. Kad im se reklo da je autor sam birao stranu, zaključak je bio logičan. Onda su dio ispitanika izričito upozorili da je stranu odredilo bacanje novčića, dakle da autor izbora nije imao. Ispitanici su i dalje vjerovali da esej odražava autorovo pravo mišljenje.
Ljudima je, dakle, bilo teško prestati vidjeti karakter čak i kad im se doslovno reklo da karaktera tu nema. Lee Ross je toj sklonosti 1977. dao ime: temeljna pogreška u pripisivanju (fundamental attribution error).
Razlog je banalan i zato konzistentan. Tuđe okolnosti ne vidimo. Vidimo samo ishod: čovjeka koji ulazi u sobu deset minuta prekasno. Kao da gledamo film bez zvuka. Vidimo točno što je čovjek napravio, a ne čujmo nijedan razlog. Svoje okolnosti proživimo u punoj širini, s kolonom, s djetetom i s prethodnim sastankom. Iz tog obilja podataka o sebi i oskudice podataka o drugima ispadne da smo mi ljudi u situacijama, a drugi ljudi s karakterima. Mozak k tome radi na uštedi. Karakter je objašnjenje koje vrijedi zauvijek, a okolnosti treba provjeravati svaki put iznova. Zato mozak i bira karakter.
Kod nekoga tko vodi ljude ta greška postaje skupa. Pretvara se u ocjenu na godišnjem razgovoru, u odluku o tome tko dobiva projekt, u tiho otpisivanje čovjeka koji je imao lošu godinu iz razloga o kojima nikad nije pričao i u to koga ćete sljedeći put uopće pitati za mišljenje. Firma tako gubi ljude bez ijedne loše namjere, samo zato što je netko krivo pročitao uzrok.
U procjenama redovito dobijem zadatak da provjerim je li netko dovoljno motiviran. Kad s tim čovjekom sjednem, često se pokaže da s motivacijom nema nikakav problem. Radi na tri stvari odjednom već godinu dana i nijednu ne stigne dovršiti onako kako zna. Izvana to izgleda kao nemar. Iznutra je preopterećenost o kojoj nikome nije rekao, jer bi mu se činilo da se žali. I onda nikad ne kaže.
Postoji i obrnuta verzija te greške, jednako uporna. Kad nama nešto uspije, razlog tražimo u sebi, u znanju i upornosti. Kad uspije nekom drugom, prvo pomislimo na okolnosti, na sreću i na to koga poznaje. Ta asimetrija tiho truje odnose u timovima, jer svatko za stolom iskreno vjeruje da nosi više nego što mu se priznaje.
I da, ovo se da popraviti, iako se ne dade izliječiti. Tu pomažu dva pitanja.
Prvo glasi: što bi moralo biti istina da bi ovo ponašanje imalo smisla? Postavite ga sebi prije nego donesete zaključak o nekome. Odgovori koji vam padnu na pamet obično su okolnosti kojih se sami niste sjetili, a barem jedan od njih bit će točan.
Drugo postavite naglas, toj osobi, i to bez ijedne primjedbe u istoj rečenici. „Kako ti izgleda tjedan?“ To je cijelo pitanje. Ljudi na njega kažu stvari koje na pitanje zašto opet kasniš ne bi rekli ni pod prijetnjom.
Sve ovo ima i drugu stranu, ugodniju od prve. Ako drugi rade istu grešku na vama, onda vas i netko upravo sada gleda kao karakter umjesto kao čovjeka u lošem tjednu. Za to postoji lijek koji traje petnaest sekundi. Recite u kakvom ste tjednu, prije nego netko zaključi u kakvoj ste, jel, osobi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
