Izabela Laura: “Burnout najčešće počinje tamo gdje mislimo da još možemo izdržati”
Burnout se najčešće ne dogodi odjednom, kaže Izabela Laura, edukatorica, voditeljica te osnivačica i organizatorica projekta i konferencije Radi pametnije/Živi bolje. Ne dođe kao dramatičan rez, nego kao niz malih popuštanja koja se predugo ignoriraju. Još jedan zadatak, još jedan sastanak, još jedan rok, još jedan račun, još jedna obveza koju nije moguće odgoditi. U jednom trenutku tijelo počne govoriti ono što glava mjesecima pokušava prešutjeti.
Upravo se tim prostorom između posla, novca, ambicije, odnosa i privatnog života bavi konferencija “Intima pod pritiskom”, koja će se 21. svibnja održati u Zagrebu. Nakon Zadra i Rijeke, riječ je o trećem izdanju konferencije o burnoutu koju organizira Izabela Laura, ali ovaj put s naglaskom na ono što se najčešće ne vidi izvana: umor koji ulazi u dom, odnose, tijelo, užitak, osjećaj vlastite vrijednosti i odnos prema novcu.
Izabela Laura govori otvoreno, bez uljepšavanja i bez motivacijskih fraza koje dobro zvuče, ali malo znače u stvarnom životu. I sama je prošla težak burnout, promijenila način rada, odnos prema granicama i novcu, ali i pogled na uspjeh. Danas ne govori o balansu kao savršenoj formuli, nego kao o stalnom biranju. Što ćemo zadržati, što ćemo pustiti, gdje ćemo stati i kako ćemo se vratiti sebi prije nego što se potpuno potrošimo.
U razgovoru za Moj novac govori o tome zašto je balans često nedostižan mit, kako novac i egzistencijalni strah mogu gurati ljude preko vlastitih granica, zašto više rada ne znači nužno i više prihoda te što zapravo znači raditi pametnije, a ne samo više.
Mislim da je balans kako ga mi poimamo neki nedostižni mit. Vjerujem u moć dobre organizacije, ali ona nije svemoguća.
Da bi bili dovoljno čiste glave da možemo odrediti prioritete u nekom periodu, što ćemo delegirati, a što odgoditi, trebamo biti u stanju da razmišljamo čisto.
A to ne možemo dok smo stalno na gasu, u stanju drži ne daj, idemo s jedne obveze na drugu. Ne znamo tko nas nosi. Pogotovo to vrijedi za ljude s djecom ili one koji dodatno brinu o nekome.
Mislim da je najveći izazov stati. Naučit stati i napuniti se s pravim gorivom da bi vidio gdje možeš rezati. Što ćeš pustiti, a čemu dati prednost u ovom trenutku svog života.
Jer ne možeš sve u istom trenutku. Negdje se nešto prelama. Kod žena, najčešće na njihovom zdravlju i užitku.
A i užitak nam je bitna komponenta života. I tu je taj balans, odrediti čemu ćeš u određenom trenutku, periodu dati prednost.
U mom danu to znači:
Aktivnosti koje me vode prema mom velikom cilju u kombinaciji s onima koje su važne u egzistencijalnom smislu.
Kada napunim svoje baterije i ispraznim glavu, dođem u kontakt sa svojim tijelom, onda lakše i brže zaključujem, odlučujem. Dobre odluke ne mogu proizaći kad je u glavi košnica, a u tijelu nemir.
Naravno, nije svaki moj dan isti i savršen. I ja se pogubim, nekada me povuče pa odradim ono što želim umjesto ono što trebam, ali se vratim opet nazad. To je normalno, ljudi smo, nismo roboti.
Prošla sam gadan burnout koji je utjecao na sve sfere mog života. Polomio me u korijenu, ali mi i dao priliku da se izgradim jača i više svoja. Prisutnija sam u svakom svom danu i svjesnija blagoslova koje imam u životu.
Mnogi bi me opisali kao ambicioznu, no ja zaista najviše uživam u stvarima koje mnogima prolaze ispod radara. Iskreno sam radosna kada odradim trening, popijem kavu, pojedem svoj ručak, zagrlim svog divnog muškarca, osjetim njegovu toplinu na sebi.
Prodam ulaznicu za konferenciju, napravim nešto izvan svoje zone komfora. Svaki dan, koliko god bio dobar ili težak, trudim se završiti s mišlju nečega što sam taj dan napravila dobro. Nešto na što sam ponosna.
Dajem si više vremena da odlučim je li nešto za mene dobro ili ne, ne mislim više da moram odmah reagirati.
Trudim se pronaći radost u onome što bih inače prije samo odradila, u snalažljivosti koju sam evo tek sada osvijestila kod sebe kao snažnu točku.
S time vjerojatno ima i veze što sam promijenila i posao koji radim. Puno više radim s ljudima, predajem, vodim evente, palim te iskre u ljudima. Rekla bih da sam na dobrom putu da živim svoju svrhu koju sam tražila jako dugo.
Pogled na stvari mi je drugačiji, a djela ga prirodno prate. Imam još puno toga za naučiti i raditi na sebi, ali idemo korak po korak, rundu po rundu.
Rekla bih da je to jako povezano. Splet je to nekih naših navika i uvjerenja koje nosimo u sebi.
Mislim da često djelujemo automatski, naučeno, bez da smo svjesni djelujemo li tako jer to zaista mi tako mislimo i želimo ili jednostavno smo tako naučili.
A ako ne stanemo, ne osluhnemo sebe ne možemo se niti odvojiti od tog nekog osjećaja koji imamo.
Mene je gonio (i još me ponekad progoni) strašni egzistencijalni strah. Ja sam iz jako nepovoljnih uvjeta otišla poduzetništvo bez ikakve sigurnosne mreže iz čiste potrebe da stvorim format rada u kojem ću moći pokazati svoj (puni )potencijal. U postojećim formatima se nisam mogla pronaći.
Novac je jako bitan, ali izvor našeg osjećaja sigurnosti se nalazi u nama samima. Osjećaj da mi možemo stvoriti opet ako treba sve iznova. Da smo sposobni.
I to je nešto što ja radim zadnjih godina. Unatoč tom strahu i sa tih strahom.
Godinama je bio u meni i znao me preuzimati. Sada smo došli do toga je on tu, pored mene, prisutan, kao neki mali pas. Zalaje nekad, ali me više ne preplavljuje.
I to je ogromna promjena koja mi je omogućila da živim slobodnije i s više užitka.
Trenutno se trudim da novac i ja budemo dobri prijatelji koji se međusobno jako poštuju. Manje se grčevito držim za taj novac, manje me znoja obliva kada nešto moram platiti, a istovremeno se trudim što više osjetiti to što mi taj novac donosi.
Kupujem samo stvari i usluge koje mi trebaju, ali me i vesele. Primjerice, neću kupiti sako samo da imam sako, ako taj sako ne odražava onu vrijednost koja je meni bitna.
Od troškova kojima ne možeš pobjeći poput stanarine i režija, trudim se osjetiti zahvalnost za te male luksuze koje imam.
Primjerice, topla voda, spavanje u ugodnom krevetu.
Umjesto da se ljutim što plaćam stanarinu toliko svaki mjesec, prisjetim se koliko uživam u svom prostoru i koliko mi je moj vlastiti prostor važan. I kažem si, hej, to si ti sebi sama omogućila svojim radom, svojim poslom kojeg si stvorila od ničega.
Pogledaj što sve možeš!
Isto vrijedi i kada idem na odmor, kada popijem kavu u kafiću ili si kupim kožnu jaknu.
Radimo li prave stvari? Radimo li zaista one stvari koje će nas odvesti na sljedeću stepenicu? Znamo li koje su to stvari i kako ih napraviti bolje?
To što smo odlični u poslu koji znamo i radimo nije dovoljno ako vodimo vlastiti biznis, Na tom putu treba nam pomoć nekoga čiji je posao razvoj tog biznisa, prodajne vještine, pregovaranje i tako dalje.
Iz radničkog trebamo preći u poduzetnički mindset, a to je isto nešto što se uči. Po meni, trebalo bi se učiti od osnovne škole.
Ne zato jer svi trebaju biti poduzetnici, nego jednostavno imati bolji osjećaj za vrijednost i svrhu svoga rada te biti proaktivniji. Radili za sebe ili za nekog drugog, morat ćete se zauzeti za sebe.
Znam puno ljudi koji rade puno, a ne zarađuju proporcionalno. Nekada moraš potegnuti, u to nema sumnje, ali pitanje je potežeš li na pravu stranu. To je nešto što i ja još uvijek učim.
Teško, ali moguće i divno oslobađajuće. Ne znam koji je osjećaj bolji od toga kada se zauzmete za sebe i ono što vam je važno.
Na početku ćete osjećati krivnju, znojit ćete se, stiskat će vas prsa. To će sve proći. Ono što će ostati su vaša uspravna leđa i podignuta glava.
Jer ste sebi pokazati da ste si važni. Jer ste sebi pokazali da se cijenite i vrednujete.
A onda će vas i drugi početi vrednovati više.
Kao i mnogi koju su burnout doživjeli, ni ja nisam znala ni što su granice ni kako ih postaviti. Osobno i poslovno.
Ali i to se, kao i prodaja i čišćenje, uči.
Da nam treba više svega. Više sati rada, više aktivnosti, više projekata, više klijenata.
Ne treba nam više toga, trebaju nam pravi projekti, pravi klijenti, prave strategije.
Pod prave, mislim na one koje su u skladu sa nama, sa našim vrijednostima i ciljevima.
Izazov u toj priči jest što da bismo došli do tog cilja i iskopali te vrijednosti moramo stati i čuti sebe. Pitati se prava pitanja. I ne bojati se odgovora.
A ljudi se često boje onoga što je unutar njih samih, više nego onoga što je vani. Šteta, jer u nama se kriju mnogi važni odgovori i potencijali koje svijet treba.
Mnogi ljudi ne žive svoj život. Ali ono stvarno žive. U smislu da su prisutni, da guštaju, da osjećaju, izvana i iznutra. Da se osjećaju prepoznati za vrijednost koju donose, da budu ponosni na to što jesu i s čime doprinose.
Nose neke terete kojih često uopće nisu svjesni, a ja im želim pomoći da te terete otpuste. Ili barem osvijeste da postoji i drugačiji način.
Kroz riječi koje trebaju čuti izgovorene, stvarne priče, prozor u svijet za koji nisu znali da postoji.
Kroz konferencije, ali i edukacije koje radim želim im pomoći da prodišu, da upale tu svoju iskru. Osjete da mogu.
A na njima je onda hoće li.
Mislim da baš zbog ranjivosti koju donosim na stage, svoje energije i naravno, spretnosti s riječima postižem jako dobre rezultate. Vidi to po feedbacku nakon konferencija, edukacija.
Ljudima treba više ljudskosti. Treba im, u ovom sivom svijetu malo živosti, razumijevanja, poticaja. To je ono što donosimo u Zagreb, 21. 5. na konferenciji Intima pod pritiskom.
Odluka da ćemo u nečemu zakazati, kako to piše Oliver Burkeman u fantastičnoj knjizi 4000 tjedana.
Ako unaprijed odlučimo u čemu ćemo (privremeno) zakazati više se ne lomimo toliko oko toga da sve stignemo. Krivnja nam ne uzima energiju, a pažnja i fokus idu na ono što nam je zaista važno u tom trenutku, periodu.
Druga stvar, u skladu s tom odlukom, jest odrediti što je ono što nam je, u ovom periodu, zaista važno.
Koje su to odluke i aktivnosti koje nas vode prema našem velikom cilju.
I ja se znam pogubiti u moru toga što bih htjela, ali moja coachica Andreja Rambrot Malenica me stalno vraća na ključno pitanje: Kako to što radiš sada i lomiš se za ovu konferenciju doprinosi tvom velikom cilju?
Kako trenutno uz konferenciju o burnotu radim i na europskom projektu burnout prevent te predajem na učilištima, ja sam u sljedeća dva mjeseca odlučila zakazati u kućanskim poslovima i osobnim društvenim interakcijama.
Odlučila sam, također, da će mi za neke poslovne stvari dovoljno dobro biti sasvim dobro, a to je nešto što sam naučila baš od tebe Kristina
Jedan život, jedno tijelo. Imaš pravo u oba osjećati ugodu, mir – i biti svoja odnosno svoj. Dođi 21.5. na mjesto gdje to u pravom smislu možeš osjetiti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
