Burza početniku može izgledati kao mjesto na kojem se novac brzo zarađuje ili još brže gubi. Ivan Stojanović, broker i investicijski savjetnik u OptimTraderu, opisuje je nešto slikovitije: kao nepresušan izvor prilika, ali i džunglu u kojoj će onaj s više kapitala često imati prednost pred onim s manje.
Gostujući u podcastu Razgovori o novcu, Stojanović je govorio o tome zašto većini ljudi prije prve investicije nedostaje financijska edukacija, koje pogreške početnici najčešće rade i zašto ulaganje počinje puno prije kupnje prve dionice ili ETF-a.
Jedan od prvih koraka nema nikakve veze s burzom. Stojanović preporučuje praćenje osobnih prihoda i rashoda kako bi osoba uopće dobila jasnu sliku o tome koliko zarađuje, koliko troši i koliko novca može redovito odvajati.
Problem je, smatra, što ljudi kroz život stječu formalno obrazovanje i profesionalna znanja, ali financijska edukacija često ostaje po strani. Kada nema dovoljno znanja o novcu, odluke se lakše donose pod utjecajem straha, pohlepe ili trenutnog raspoloženja.
Tu dolazi i jednostavno pravilo koje Stojanović ističe: platiti prvo sebi. Njegov je prijedlog da se najmanje 10 posto prihoda odmah odvaja za budućnost, prije nego što ostatak novca nestane kroz svakodnevnu potrošnju.
Vrijeme tada postaje jedan od najvažnijih saveznika jer složena kamata najveći učinak pokazuje upravo kroz duga razdoblja.
Kad se govori o investiranju, gotovo uvijek se prvo spominje mogućnost gubitka novca. Stojanović upozorava da se pritom mnogo manje govori o riziku neulaganja.
Osoba koja tijekom cijelog radnog vijeka ovisi samo o plaći ima jedan glavni izvor prihoda. Ako ne gradi kapital koji s vremenom može stvarati dodatni prihod, njezina financijska sigurnost ostaje snažno vezana uz sposobnost da nastavi raditi.
Sličnu pogrešku vidi i kod dijela poduzetnika. Sav raspoloživi novac vraćaju u vlastitu tvrtku jer upravo taj posao najbolje poznaju. Kada nastupi kriza, problemi u sektoru ili pad prihoda, istodobno mogu biti ugroženi i poslovanje i najveći dio njihove imovine.
Diverzifikacija zato nije rezervirana samo za portfelj dionica. Ista logika može vrijediti i za izvore prihoda te raspored osobne imovine.
Među tipičnim početničkim pogreškama Stojanović izdvaja očekivanje brzog bogaćenja, ulaganje prema preporuci poznanika i koncentriranje gotovo cijelog kapitala u jednu ideju.
Burza tada prestaje biti alat za dugoročnu izgradnju imovine i postaje potraga za sljedećom dionicom koja će udvostručiti vrijednost.
Prije ulaganja zato predlaže vrlo jednostavnu vježbu. Na papir treba zapisati tri stvari: koliko dugo želite ulagati, kakav povrat očekujete i koliki pad vrijednosti portfelja možete podnijeti bez panične prodaje.
Odgovori određuju kakav portfelj uopće ima smisla sastavljati.
Investitor kojem novac treba za dvije godine nema isti prostor za rizik kao osoba koja ulaže za mirovinu za 30 godina. Jednako tako, portfelj koji izgleda savršeno dok tržište raste može postati potpuno neprihvatljiv kada njegova vrijednost padne 20 ili 30 posto.
Pasivno investiranje Stojanović opisuje vrlo jednostavno: redovita kupnja široko diverzificiranih ETF-ova i, ovisno o profilu investitora, obveznica, bez potrebe za stalnim kupovanjem i prodavanjem.
U toj strategiji nema mnogo uzbuđenja. Upravo je to često njezina prednost.
Kao jednu od osnovnih referentnih točaka američkog tržišta navodi S&P 500, indeks koji prati približno 500 vodećih američkih kompanija. Stojanović ističe i koliko je teško profesionalnim upraviteljima fondova dugoročno nadmašivati indeks, dok mali investitor ima jednu važnu prednost: fleksibilnost.
Privatni ulagač može odlučiti da određeno vrijeme drži veći dio novca u gotovini, može kupiti nekoliko pojedinačnih kompanija ili se potpuno osloniti na indeksne fondove. Profesionalni fondovi često imaju mnogo preciznije definirana pravila o tome što smiju držati u portfelju i u kojim omjerima.
Ta sloboda, međutim, vrijedi samo ako investitor zna što radi. Bez plana se fleksibilnost lako pretvara u impulzivno trgovanje.
Jedna od važnijih razlika za početnike je ona između investiranja i špekulacije.
Stojanović špekulaciju definira kao ulazak u poziciju prvenstveno zato što očekujemo kratkoročnu promjenu cijene. Investiranje promatra kroz kupnju udjela u poslovanju za koje očekujemo da će dugoročno povećavati prihode, dobit ili dividende.
Ta razlika pomaže i kod sve popularnije upotrebe riječi „investicija“ za luksuzne proizvode.
Dizajnerska torba može zadržati vrijednost ili se jednog dana prodati skuplje, ali sama po sebi ne proizvodi prihod. Dionica kompanije predstavlja vlasnički udio u poslovanju koje prodaje proizvode ili usluge i ostvaruje novčani tok.
Rast cijene nekog predmeta zato ga automatski ne pretvara u investiciju u istom smislu u kojem govorimo o vlasništvu nad kompanijom.
Investiranje na burzi u stvarnom životu izgleda mnogo manje spektakularno nego na filmu.
Umjesto ekrana prepunih brojeva, telefonskih poziva i dramatičnih kupnji u posljednjoj sekundi, Stojanović opisuje posao investitora kao uglavnom miran proces čitanja financijskih izvještaja, analiza i donošenja odluka prema unaprijed postavljenim pravilima.
Upravo zato psihologija često odlučuje više od pronalaska sljedeće atraktivne dionice.
Investitor mora moći podnijeti razdoblja u kojima tržište pada, vijesti izgledaju loše, a vrijednost portfelja mjesecima ne ide u željenom smjeru. Za velik dio ljudi Stojanović zato smatra da je dugoročno držanje širokog tržišnog indeksa kroz razdoblje od deset, dvadeset ili trideset godina razumniji pristup od pokušaja stalnog nadmudrivanja tržišta.
Jedna od poruka razgovora svodi se na poznatu investicijsku izreku: najbolje vrijeme za početak ulaganja bilo je prije dvadeset godina, a drugo najbolje vrijeme je danas.
To ne znači da novac treba nasumično poslati na burzu čim otvorimo brokerski račun. Prije toga treba riješiti osobni budžet, definirati ciljeve, razumjeti vlastitu toleranciju na rizik i odabrati strategiju koju možemo pratiti i kada tržište više ne izgleda optimistično.
Ali čekanje trenutka u kojem će cijene biti savršene, gospodarstvo potpuno sigurno, a budućnost predvidiva može trajati godinama.
A upravo su godine najvrjednija stvar koju dugoročni investitor ima.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
