Ivan Stanković, osnivač i predsjednik agencije Communis. Kao jedan od pionira oglašavanja na području bivše Jugoslavije, posljednjih 40 godina gradio je lokalne i globalne brendove koji su danas sastavni dio naše svakodnevnice. Zajedno s partnerom, osnovao je prvu multinacionalnu agenciju u regiji, Saatchi & Saatchi, a prije više od 20 godina s radom počinje Communis, kao nezavisna agencija na tržištu.
Bio je profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, piše knjige i stručne članke i govornik je na mnogim eventima i skupovima. Prije par godina je shvatio da njegov najveći talent ipak leži u kreiranju brendova, što je i sam postao kroz emisiju Šta sam tebi & ko sam sebi, čiji je autor i voditelj i koja na YouTube kanalu bilježi 12 milijuna pregleda.
Oduvijek sam imao taj poduzetnički duh ili želju da budem slobodan i nezavisan. I dan danas mi je moto možeš me imati, ne možeš me kupiti – moto mojeg, kako privatnog, tako i poslovnog života. Da bih bio u takvoj situaciji, moraš imati svoj novac, koji, zbog nezavisnosti, moraš sam zaraditi. A najbolje se to može učiniti ako si poduzetnik.
Moja poduzetnička priča je puna promašaja. Prvi pokušaj mi je bio na fakultetu, kada sam došao u posjed odličnih skripti iz jednog teškog predmeta, htio sam ih umnožiti i štampati pa sam angažirao neku lošu štamparsku kompaniju sa prastarim štamparskim mašinama. Dao sam svu ušteđevinu i nakon par dana sam došao po gotov proizvod i saznao da je vlasnik uhapšen zbog serije prevara, od kojih je moja bila najmanja.
Nastavio sam tim manje uspješnim putem, ulagao u proizvodnju i preradu sezama, neku trgovinu i slično, sve do prije dvadesetak godina kada sam nivo svoje propasti podigao u šestocifrene brojke čemu sam čak i posvetio poglavlje u svojoj prvoj knjizi Kakodalogija, pod imenom Kako sam propao kao ugostitelj.
To je bio zajednički projekt mojeg prijatelja Frane Lasića i mene, da napravimo prvi jazz bar u Beogradu. I uspjeli smo! Napravili smo kultno mjesto Sinatru gdje se čekalo na rezervaciju, a ja sam shvatio da je u Beogradu mjerilo uspjeha ako si ili šef policije, vlasnik nogometnog kluba ili dobrog restorana.
Svi su nam htjeli biti najbolji prijatelji, restoran je bio prepun… i propao. Shvatio sam da sam dobar za izradu koncepta, ali rad u ugostiteljstvu je jedan težak i odgovoran zanat, što nisam znao. Zaključak tog poglavlja je bio: nikad ne investiraj van granica svoje kompetentnosti. I toga sam se držao dok prije šest godina nisam odlučio diverzificirati svoj portfolio i počeo zarađivati van svog osnovnog posla (marketing i reklama) i s dvojicom prijatelju ušao u zdravstvo.
Kupili smo jedan dom zdravlja, koji sam ja, zbog neke svoje luđačke želje za kreiranjem vrijednosti otkupio od njih i pretvorio u luksuznu bolnicu Aurora koja se nalazi unutar Kliničkog centra u Beogradu i, da ne ureknem, pozitivno radi. I sada ju želim prodati, jer je medicina grana koja nema nikakve veze s mojim kompetencijama o čemu sam vrlo pametno zaključio nakon svog fijaska sa Sinatrom.
Nažalost, najmanje se bavim svojim osnovnim poslom i agencijom Communis koju sada vode “neki novi klinci” i to rade itekako dobro. Vjerojatno jer se ne miješam.
U zadnje mi vrijeme čini veliko zadovoljstvo i moj rad na televiziji gdje sam počeo prije skoro 5 godina. Potpuno sam slučajno kreirao emisiju Šta sam tebi & ko sam sebi, gdje se s gostima razgovara kao s brendovima (ipak sam tu u granicama svoje kompetencije) koja me (konačno) učinila prepoznatljivim, čak i izvan Srbije, s obzirom da ima preko 14 milijuna pregleda na Youtube-u. Ali i dalje smišljam neke nove poduzetničke pothvate. Jače je to od mene.
Sve se promijenilo i to drastično. Toliko da se ja danas pitam ima li ova naša profesija bilo kakvu budućnost. Kad sam počinjao to je bila jedna veoma sexy grana, koja je privlačila sjajne talente. To je bio kraj sedamdesetih, početak osamdesetih, gdje je bilo veoma prestižno raditi u marketingu. Učili smo, razvijali i nas i čitavu scenu, jedan divan trenutak kada si i sam član nečega novog što se stvara.
Kao ilustraciju, mogu navesti da su tada ljudi voljeli reklame. Čak su i organizirani projekti u Lisinskom i Sava Centru – Noć gutača reklame, gdje je dolazilo par tisuća ljudi koji su platili da gledaju par sati reklame. A sada su AdBlockeri veoma aktualni. Ljudi plaćaju da ne gledaju proizvod našeg novca.
Osim toga, komuniciranje je bilo jednosmjerno, a sada je dvosmjerno. Potrošač se promijenio: postao je promiskuitetan, luta od brenda do brenda, izbirljiv, traži da brend komunicira direktno s njim. Masovni mediji su u ozbiljnoj krizi. Mobilni telefoni su doveli do toga da je svaki čovjek postao medij… Trebam li uopće nastaviti s nabrajanjem?
Kad sam bio mlađi, mislio sam da ću u ovim godinama moći uživati u plodovima svog rada i kao neki ‘guru’ prodavati pamet i iskustvo, ali sada moram panično učiti o novim tehnologijama, navikama potrošača, Instagramima, TikTokovim i sličnim izumima. Ali, optimista kakav jesam, imam jednu poruku: spasa nam nema, propasti nećemo.
Za svakoga je ulaganje u marketing značajan izdatak, pogotovo za male poduzetnike. Srećom po njih, sada je sve daleko jeftinije i dostupnije. Ranije su vam trebala daleko veća sredstva i znanja ako ste htjeli komunicirati sa tržištem. Sada je to sve puno jeftinije, sami možete snimiti poruku/video, a emitiranje je besplatno putem društvenih mreža. Putem pokušaja i pogrešaka se može naučiti.
Mogući problem jest nedostatak formalnog ili bilo kakvog drugog obrazovanja u području marketinga, ali internetski algoritmi su takvi da stimuliraju kvantitetu, a ne kvalitetu, tako da nekada i ‘ćorava koka može naći zrno’. Dakle, samoobrazovanje ako nemaju neka druga znanja, entuzijazam i trud i puno, puno pokušaja. Srećom, sve te društvene mreže imaju veoma preciznu metriku tako da je lako izmjeriti efikasnost kampanja. Kao što bi rekli u Nike-u: Just do it!
Meni je novac uvijek bio potreban da bih bio nezavisan i živio u skladu s nekim mojim principom ‘možeš me imati, ne možeš me kupiti’. Kad smo pravili Saatchi & Saatchi, tek smo krenuli kao poduzetnici i nije bilo novca. Sjećam se da sam morao prodati svoj prvi ‘normalni’ auto, nakon Yuga i Zastave 101, Toyotu Corrolu kako bismo isplatili plaće zaposlenima. Tada mi je san bio imati 100.000 maraka jer sam mislio da je taj iznos čaroban i da bi mi omogućio normalan život i to do kraja života.
Ne zaboravite, to je početak 90-ih, banke su davale godišnju kamatu u iznosu 10 %. Kasnije, kad smo ušli u ozbiljniji novac i neki ciljevi su se mijenjali. Mislim da, generalno, imam talenta da napravim novac, ali sam loš u upravljanju njime. Godinama sam ga držao u sefu, loše ulagao, ali nekako preživljavao. Najgore je bilo kad sam se početkom 2000-ih odlučio razvesti od svog partnera i krenuti novim putem.
Umjesto dobrog pozitivnog rezultata kako su nam knjige pokazivale, shvatili smo da smo u minusu od nekoliko milijuna tadašnjih maraka, jer smo bili dosta ležerni kada je trošenje novca bilo u pitanju. A sve te dugove je trebalo vratiti. No, nećemo sada o tome, dosta toga sam napisao u Kakodalogiji, a kao ilustraciju kako sam se tada osjećao upućujem na poglavlje Dotakao sam dno života.
Mislim da je ovaj prostor nedovoljan da sve pogreške nabrojim i zato ću se osvrnuti samo na neke. Početkom devedesetih bili smo, zajedno s McCann Ericksonom iz Zagreba, jedina multinacionalna agencija. Za razliku od njih, mi smo poslovali na svim tržištima bivše Jugoslavije, Bugarskoj i Albaniji.
Vodili smo najveće kampanje, imali najveće budžete i u nekim zemljama bili jedini multinacionalci. Počeli smo zarađivati ozbiljne novce koje smo trošili za osobno bogaćenje i lagodan život. A mogli smo investirati u nekretnine, a pogotovo u medije i na taj način apsolutno zavladati na svim tržištima. Najveća greška, bez razmišljanja.
Što se tiče novca, bilo je dosta pogrešaka. Ispričat ću jednu neispričanu priču koju i danas pamtim. Početkom devedesetih u Srbiji je krenula velika inflacija. Poznavao sam ljude koji su sjajno prošli na taj način jer su uzimali kredite, koji su, kad je došlo vrijeme vraćanja vrijedili 20 -30 % ovisno o vremenu otplate od onoga što su uzeli. Meni ja palo na pamet da i mi to učinimo. Dobili smo kredit od našeg klijenta, velike banke u dinarima i taj novac krenuli pretvarati u njemačke marke kako bismo očuvali supstancu.
Obzirom da je bila u pitanju bio veliki iznos (mislim da se radilo o 200.000 DM), to nije bilo lako učiniti sigurno i brzo. Uspjeli smo s prvom polovicom, ali još je trebalo osigurati i drugu. Ja sam pronašao neke ljude za koje sam mislio da su prijatelji, povoljan tečaj i kompletnu sumu i to smo učinili. Pošto se to dešavalo krajem dana, nismo mogli fizički odnijeti novac u banku, nego smo ga zaključali u sef koji je bio u Agenciji, ugrađen u zid. I naravno, bezbrižno otišli kućama radujući se našem novom bogatstvu.
Ali, naravno, ova priča ima tužan kraj. Kada smo ujutro došli na posao, prozori prostorije gdje je bio sef su bili prekriveni tamnim dekama. Naš sef je bio profesionalno obijen i, naravno, prazan. Došla je policija, svi smo morali na detektore laži, istraga je krenula i… ubrzo prekinuta. Kad smo pokušali saznati zašto, ispalo je da su posao odradili pripadnici dobro poznate po zlu, paravojne formacije. Nama je ostalo pola iznosa, ali i obaveza da ga vratimo cijelog. Tako da smo, na kraju, bili na nuli. Ali i naučili ogromnu lekciju.
Jako, bez toga nema opstanka, a kamoli napretka. I to osobni razvoj u svakom smislu. To je veoma bitno sada kada se stvari mijenjaju brzinom svjetlosti. Srećom, sada je puno toga daleko dostupnije on-line i zato sve ovisi od vas samih, nema više opravdanja. A suvremeni biznis traži konstantno usavršavanje.
Teško je ukratko objasniti ovaj proces o kojem su napisane tisuće knjiga, ali ću pokušati pojednostaviti maksimalno. Uvijek se kreće od proizvoda, usluge, koji moraju biti ono što može zadovoljiti potrebu neke grupe potrošača. Treba ga dobro pozicionirati i lijepo upakirati. Nakon toga učiniti dostupnim na pravim mjestima i u pravom trenutku, adekvatno promovirati.
Zvuči jednostavno, ali je komplicirano, dugotrajno i teško. I ne zaboravimo ključnu stvar. Jedna od jednostavnih definicija brenda jest da je to obećanje koje se ispunjava. Dakle, ključno je da je potrošač zadovoljan time što je kupio i da će ponovo kupiti. I onda će dobiti ono što je očekivao, gdje će brend ispuniti ono što mu je u suštini, tzv. Brand promise.
Teško je generalizirati, nemam dovoljno podataka da bih mogao kompetentno odgovoriti na ovo pitanje. O svojim glupostima i promašajima sa zadovoljstvom govorim pa ako se neko pronađe, super, a ako ne, barem će se zabaviti gledajući kakve sam gluposti činio.
Na ovim našim prostorima, čini mi se, ima više ljudi koji pišu, nego koji čitaju knjige. Pa sam i ja krenuo tim putem. Prva knjiga koju sam napisao je Kakodalogija, priča o rastu i propasti agencije na ovim prostorima, čuvenog Saatchi & Saatchi i mojim pokušajima da krenem dalje. Ova knjiga je, kada je objavljena 2012., proglašena marketinškom knjigom godine. Imala je pet izdanja, prevedena je na slovenski, makedonski i engleski jezik.
Druga knjiga je Himalaji ili kako sam zavolio more, izašla je u travnju ove godine i za tri mjeseca je kompletno rasprodana. Ovih dana izlazi novo izdanje. Radi se o tome da sam se prije desetak godina prvi (ali i zadnji) put bavio alpinizmom i osvojio jedan od vrhova Himalaje (6.200 mnv) i shvatio da to nije za mene. To nije putopis, penjanje je samo metafora za životnu priču o tome kako se donose odluke, koja je razlika između hrabrosti i ludost, značaju emocija i sličnim stvarima koje mogu biti zabavne i poznate svima.
Volio bih napisati zabavnu knjigu o muško-ženskim odnosima, ali se bojim ujedinjenih muško-ženskih reakcija na to što bih pisao.
Moj prijatelj, Željko Joksimović je radio TV stanicu K1 prije pet godina i njegova je ideja da meni povjeri da vodim ključni talk show. Bio sam iznenađen tim pozivom, nikada mi to nije padalo na pamet, nisam htio ulaziti u taj nepoznati pothvat. Međutim, dogovorili smo se da razmislim. Njegovi suradnici su me gledali kako vodim panele, razgovore, imam prezentacije u Rovinju, na Weekend media festivalu, pa je mislio da bio dobar, a htjeli su nekoga tko nije već istrošeno TV lice.
Kao suradnika, preporučio mi je Dušana Bulića, scenaristu, sjajnog lika koji je učestvovao u kreiranju brojnih TV formata, tako da smo počeli pričati s jednom ‘sitnom’ nepoznanicom. O čemu bih ja i sa kim bih trebalo razgovarati. On je onda predložio da razgovaramo s ljudima kao s brendovima, jer je branding moja kompetencija. Ja sam se sjetio da uključimo i neki upitnik za brendove što smo radili za naše klijente i tako je nastala emisija čudnog naslova kojeg ljudi teško mogu zapamtiti, Ko sam tebi & šta sam sebi. Razgovor je, dakle, o tome kako gosta ljudi percipiraju, a kakav je on ustvari.
Snimili smo stotinjak emisija koje je na Youtube-u pregledalo preko 14 milijuna ljudi što me baš iznenadilo. Emisija se gleda dosta i u dijaspori. Ne bih mogao reći koji mi se gost najviše svidio jer je teško biti objektivan. Pamtim sigurno nekoliko intervjua koja su vjerojatno bila posljednja u njihovim životima: neponovljiv i jedinstven Massimo Savić, čuveni tekstopisac i autorica brojnih hitova za većinu poznatih muzičara Marina Tucaković i legendarni kompozitor filmske muzike, bivši roker i sjajan čovjek Zoran Simjanović.
Završio sam ovaj serijal, jer se bojim da je teško naći više od stotinjak brendova u našim krajevima koji bi mogli zadovoljiti moje dosta visoke kriterije. Pogotovo jer nisam htio da mi gosti budu dvije dosta brojne, ali nekvalitetne kategorije – političari i Estrada.
Upravo mi kreće novi serijal Da nam živi, živi rad na RTV Vojvodina. Ovo su neki moji razlozi zašto sam krenuo u ovu priču. U doba banalizacije, vulgarizacije, površnosti i promoviranja nekih čudnih novih vrijednosti, zaboravljaju se one stare kao što su poštenje, čast, iskrenost i iznad svega – rad.
Ušli smo u vrijeme kombinacija gdje svatko hoće dobiti nešto za ništa, na brzinu steći privilegije i društveni status. Ja vjerujem da se i na drugi način može uspjeti, a ne biti poznat samo po poznatosti. Zbog toga, gosti ovog serijala bit će ljudi koji su do svog uspjeha došli poštujući onu staru: Da nam živi, živi rad… Snimljena je prva sezona od 14 epizoda i jako se radujem vidjeti kakve će reakcije ovakva priča izazvati.
Ja imam teoriju o superiornosti žena, njihovom nezadrživom napretku i ugroženosti muške rase jer vam uskoro nećemo biti potrebni. Napravio sam i prezentaciju koja govori na jedan zabavni način o tom fenomenu gdje se vaša misija već ostvaruje u životu. Pozovite me, dolazim i garantiram da će vam biti interesantno.
Foto: Ivan Stanković; autor: Nebojša Babić
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
Prijavite se na newsletter i odmah vam u inbox dolazi naš
Besplatan vodič 4 koraka kako promijeniti svoju financijsku situaciju
Nakon toga redovno, jednom tjedno stižu Vam i novosti i korisni savjeti kako bolje upravljati novcem.
