Irena Jurjević: Najimpulzivnije odluke o novcu donosimo tijelom, ne glavom
Novac rijetko doživljavamo samo kao broj. On je sigurnost, sloboda, stres, krivnja, ambicija – često sve odjednom. Upravo zato financijske odluke rijetko donosimo hladne glave, iako mislimo da je tako.
U razgovoru s Irenom Jurjević, psihoterapeutkinjom i osnivačicom Humani studio iz Zadra koja već drugu sezonu za redom poduzetnike i terapeute podučava kako izregulirati svoje emocije, ali i odnos prema novcu, govorili smo o tome kako nastaje naš odnos prema novcu, zašto neki ljudi uvijek imaju osjećaj manjka bez obzira na primanja, ali i kako je novac najveći izvor stresa. Pitali smo je kako upravljati svojim emocijama, naročito kako da to učine ljudi koji su pod većim stresom poput poduzetnika i terapeuta.
– Novac je zapravo vrijednost o sebi. To je način na koji je komuniciramo sebe i odražava se u novcu koji primamo i dajemo. On je je oznaka i naših osobnih granica, pa ćemo ga izgubiti koliko gubimo sebe, ali i primiti koliko primamo sebe. Ako smo rigidni u svojim granicama i odnosima, skupljati ćemo ga na hrpu. Ako smo protočni i s povjerenjem prema drugima i životu, davati ćemo ga, ali i primati.
– Moj odnos je oblikovan odrastanjem u osamdesetima i roditeljima radnicima, koji zajedno sa ostalim radnicima u bivšoj Jugoslaviji nisu imali puno. I to je bila olakotna okolnost jer se nisi imao s kime uspoređivati. Bila je prisutna stanovita ambivalencija tog društva. Bilo je, ali nije bilo. I nekako, novac je bila viša sila, kao i Tito tada. To je rezultiralo odnosom prema novcu da on dolazi kako želi, bez da imaš utjecaj na to. Koliko dobiješ, toliko imaš, i onda raspolaži… Nije bilo svjesnosti tad da možeš biti gospodar toga novca i tražiti – više. Jer, nije bilo mogućnosti.
I još nešto: „Nikad mi na zelenu granu…“ bila je rečenica koju je moja majka ponavljala svakog mjeseca dok je plaćala račune. Ta naizgled benigna rečenica, kao i svaka mala trauma, ako se ponavlja svaki mjesec, postane velika. Shvatila sam to u kasnijim godinama kroz psihoterapiju, kada mi je tijelo kroz tu rečenicu poručivalo izrazitu anksioznost svaki put ako bi mi se novac na računu približio nuli. Jer, trauma ne priziva sliku iz djetinjstva, ona priziva osjećaj. Osvještavanjem i cijeljenjem toga, mogla sam konačno raditi puno veće rizike, poput promijene posla kojim nisam bila zadovoljna.
– Najčešće je to odsustvo svjesnosti osobnih granica. Ako nismo svjesni sebe u odnosima nećemo biti svjesni ni kako i gdje nam novac curi. Adekvatne financije govore o tome koliko je čovjek zdravo i svjesno posložen u odnosu prema drugima. Ako smo spremni u jednom trenu potrošiti veliku sumu novaca bez da smo provjerili je li ta stvar uistinu za nas – to je kao „one-night-stand“ sa nekom nepoznatom osobom, izrazita intimnost bez provjere s kime u to ulazimo i zašto. Razlozi su najčešće u djetinjstvu u kojem nije bilo prostora da osjetimo sebe i svoje potrebe.
– Apsolutno. Kada se sve zbroji u prijašnjim odgovorima koje sam napisala, u odnosu s novcem ne odgaja nas samo način na koji su se roditelji odnosili prema njemu, nego i prema nama.
– Taj ‘odgoj’ je bio više psihoterapijski nego financijski i to je rezultiralo time da imam tinejdžerku koja ima kapacitet da osjeti sebe prije nego se odluči na neko ulaganje, bilo u odnose, stvari ili iskustva. ‘Odgoj’ je bio prisutan na više nivoa, prostorom u kojem je ona mogla bivati psihološki, počevši od odluka što će obući (tu autonomiju je imala od najranije dobi), pa do sportova koje želi trenirati. Nekako, to mi je bio najznačajniji dio za prenijeti. Drugi je bio primjerom. Moja kćer od najranijeg doba promatra majku koja voli raditi, koja voli učiti i koja je posvećena rutini tjelovježbe. To je ostavilo traga i u njenim radnim navikama i spoznaji da do vrijednih stvari dolazimo dosljednošću.
Što se tiče direktno samog novca, svaka odluka o ulaganju promišljala se tri puta prije nego je donešena, od tenisica pa do slatkiša. Kupovine na kartice i minusi na banci kod nas ne postoje jer ne možeš dati ono što nemaš – kako u odnosima, tako i u novcu.
– Jako. Kao da je razlika u tom osjećaju vrijednosti, ali i preuzimanju odgovornosti za sebe. Primijetila sam da ljudi koji rade za druge puno češće kupuju na kartice. Kako svoju odgovornost na poslu prebacuju na nadređene, tako i u kupovini odluku o trošenju prebacuju na banke.
– Jako puno. Naši unutarnji kritičari ubili su više biznisa nego ijedan vanjski i stvarni.
No, osim tog perfekcionizma koji je formiran u primarnim godinama u odnosu sa ljudima s kojima smo odrastali, treba uzeti u obzir i onu ekonomsku varijantu socijalističkog i poslijeratnog prostora u kojem smo odrastali: ako nemam, propao sam. Pa bolje da se ni ne mičem. To je osobno bila moja priča koja me u dvadesetima i dio tridesetih kočila da cijelom puninom krenem u nešto ‘svoje’.
– Ovdje govor tijela govori puno. Ako pri pomisli na novac, trošenje i zaradu imamo grč u želucu, ramena su nam podignuta, a disanje plitko, dobro je promisliti otkud takve tjelesne reakcije, jer najčešće potječu od negdje, davno, davno (iz djetinjstva), a ne iz sadašnjosti.
– Ako poradiš na odnosu sa svojim bližnjima, kako bi on bio siguran, veseo i s povjerenjem, takav će ti biti i odnos s novcem.
– Definitivno ovdje dolazimo na temu tijela. Kad su financije u pitanju, mnogi smatraju kako se o njima brine najviše ‘glava’, pragmatično i sigurno. Nemaju svjesnost da se najimpulzivnije odluke o trošenju donose tijelom, kroz strah ili sram.
I jedno i drugo trebamo regulirati kroz tijelo, dobrom fizičkom aktivnošću i svjesnim protokom emocija. Primjerice, teško da ćete vidjeti nekog vrhunskog sportaša koji je ovisan o kocki. A isto tako i terapeuta. Kroz izregulirano tijelo i emocije dolaze i regulirani impulsi.
Odnos prema novcu rijetko se mijenja preko noći, kao i ljudsko ponašanje, jer jedno slijedi drugo. Ali razumijevanje zašto donosimo određene odluke često je prvi korak prema većoj financijskoj stabilnosti — i manjem stresu.
Fotografija: privatna arhiva
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
