Ingrid, veselimo se što si s nama na 12. Žene i novac retreatu. Drago nam je da je našu ideju tvog dolaska prepoznala i OG grafika.

Ovo je razgovor za svaku ženu koja osjeća da je negdje usput utišala sebe. I za onu koja je spremna vratiti se, bez isprike, bez fige u džepu. Jer ponekad je stvarno lakše izdati knjigu nego sebe. Ali tek kad prestaneš izdavati sebe, sve što stvaraš dobije onu snagu koja se ne može odglumiti.

U kojem trenutku žene najčešće “izdaju sebe” — a da toga uopće nisu svjesne?

Za početak bih voljela naglasiti da tu nema univerzalnog odgovora jer smo svi po prirodi i karakteru drugačiji i svakome od nas „izdaja“ predstavlja nešto drugo. No ako bih morala pričati kroz kontekst današnje suvremene žene kojoj se kao autorica i sama svakodnevno obraćam, onda je za mene izdaja sebe onaj trenutak kada jedna žena pod pritiskom okoline (ili nekog unutarnjeg iracionalnog impulsa) jednostavno poklekne i preda se da tako kažem. Izdaja sebe u takvim trenucima znači da pristajemo na manje kako bi izbjegle neki konflikt, osudu ili gubitak odnosa. To je trenutak kada strah nadjjača našu žensku intuiciju.

Što se dogodi s kreativnošću žene kad počne živjeti “kako treba”, umjesto kako osjeća?

Osobno smatram da je za jednu ženu, u svijetu u kojemu danas živimo vrlo važno da pronađe osobni balans između vlastitog racija i emocija jer niti jedno po sebi nije jedino ispravno ili jedino valjano. Kreativnost je prije svega umijeće i sposobnost stvaranja nečeg novog i smilenog za nas kao bića emocija, no emocije nas često odvode u strah, sumnju ili sabotažu vlastitih talenata, zato je po meni zdrav razum i akcija prije svega ono što kreativnost održava živim. Emocije svakako jesu ključ, no naša glava je brava u kojoj sve počiva.

Koliko je pisanje — ali i svako stvaranje — zapravo čin vraćanja sebi?

Pisanje je ultimativno vraćanje sebi ili još bolje, podsjećanje na ono što mi uistinu jesmo kada sa sebe skinemo sve one slojeve koje smo navukli kako bi se što bolje uklopili u okolinu. Pisanjem riječi izlaze prije nego ih umno i kroz ego krenemo cenzurirati, a upravo u tom procesu započinje susret sa sobom koji se ne dešava kroz razgovor na kavi s prijateljicom ili kolegom s posla. Zato se mnogi ljudi nakon pisanja dnevnika recimo osjećaju kako psihički, tako i fizički puno lakše i bolje.

Primjećuješ li razliku u načinu na koji žene i muškarci pristupaju vlastitoj vidljivosti i izražavanju? Gdje žene najčešće koče sebe?

Ono što sam kroz dugi niz godina rada za ženama primjetila to je da smo mi kao emocionalno osjetljivija bića u puno većoj mjeri sklone unutarnjoj sabotaži, te imamo vrlo izraženu unutranju kritičarku tzv. unutarnju kučku kako sam vrlo rado u jednoj od svojih knjiga nazvala, i upravo je to razlog zašto vlastitoj vidljivosti i izražavanju pristupano puno kritičnije i s puno više unutranjih kočnica i blokada. Naša društvena klima jednostavno „koči“ žensku kreativnost kroz rodne uloge i sve što s takvim ulogama ide. A na pitanje gdje žene najčešće koče sebe odgovor je vrlo jednostavan. To su trenuci kada sve druge i sve drugo stavljamo ispred sebe. Tada briga za druge postaje izgovor za odustajanje od vlastitih želja ili snova a to dugoročno stvara frustraciju zbog koje mi žene ako se ništa ne mijenja, lagano venemo iznutra.

Postoji li veza između toga koliko žena potiskuje sebe i toga koliko joj je teško tražiti novac za svoj rad?

Mislim da je mnogim ženama (naročito nama ženama rođenima u 70-tima i 80-tima kada je svijet izgledao potpuno drugačije) puno teže otvoreno pričati o novcu i valorizaciji sebe kroz rad nego današnjim mladim ženama koje vidljivo nemaju problem s tim. Većina nas koje smo tzv. „stara škola“ odrasle smo s uvjerenjima da je novac nešto loše i da kao dobre djevojke moramo biti skromne i ponizne potiskivajući time i sebe i svoje prirodne potrebe. Zato se iznjedrila jedna cijela generacija duhovno ali i financijski ovisnih žena koje su pod teretom života na koncu prelomile da nešto u njihovom odnosu s novcem nije u redu. Zato je toliko važno pričati o novcu, demistificirati ga i početi na njega gledati kao na energiju koja teče iz nas i ka nama. Meni je to osobno bio jedan od najvećih izazova na početku karijere, no s predanim radom na sebi osvijestila sam da je novac moj saveznik, a ne suparnik – i da se sve mijenja onda kada ga krenemo gledati na taj način.

Može li pisanje (ili kreativni rad) postati alat za iscjeljenje odnosa s novcem? Kako?

Naravno da može. Ne u konkretnom smislu, no svakako na način da kroz pisanje jasno definiramo i opišemo osjećaje koje želimo iskusiti onoga trenutka kada za svoj rad bivamo plaćeni. Ja sam to radila dok sam bila u procesu pisanja svih svojih knjiga. Jednostavno sam vizualizirala kako ću se osjećati kada me izdavači i poslovni suradnici krenu isplaćivati za moj autorski rad. Vizualizirala sam svoj kreativni proces kao osobni kanal za vlastito zadovoljstvo koje će na koncu služiti drugima. Jer upravo iz služenja drugima dolazi obilje. Zamka je u tome kada ljudi sve što čine, čine iz vlastitih interesa a ne iz ljubavi prema kreaciji. Mislim da je to ključ kako unutarnjeg, tako i vanjskog obilja.

Što bi svaka žena koja želi zarađivati od svog znanja i kreativnosti morala prvo riješiti ?

Mislim da bi svaka žena apriori trebala biti vrlo iskrena prema sebi i onome što od sebe i od svijeta želi. To znači za početak se u potpunosti riješiti sumnji, unutarnjih blokada i ono najvažnije – bilo kakvih izgovora! Jer ako postoji nešto što ubija kreativnost više nego išta drugo onda su to svakako izgovori.

Je li autentičnost danas postala nova hrabrost? Što žena riskira kad napokon počne govoriti i stvarati iz istine?

Autentičnost je bivanje iz sebe – golo, iskreno i bez fige u džepu. Autentična žena dobro zna da i kada gubi dobija, i to je ono što mijenja pravila njezine igre.

Kako izgleda žena koja više ne izdaje sebe? Po čemu se to vidi u njenoj energiji, radu i odnosima?

Žena koja ne izdaje sebe više ne pregovara s vlastitom intuicijom – ona ju živi. Takva žena ne traži dopuštenje da bude ono što jest. Ona se igra, pomiče vlastite granice, nosi mir koji je aktivan, ne regira impulzivno i kroz strah i sumnju. I to se jasno vidi kroz njezine intimne ali i poslovne odnose.

Je li postojao trenutak u tvom životu kad si i sama shvatila da si “izdala sebe”? Što se promijenilo nakon toga?

Naravno da jest. Dobro se sjećam trenutka kada je moj kompromis odjenuo vrlo usko i ozbiljno odijelo i više mi nije dao disati. Tada sam osvijestila da sam stigla na kraj jedne etape i da dalje više ne mogu dalje na isti način. To je bio dan kada sam umjesto „mira u kući“ odabrala – mir u sebi.

Foto: privatna arhiva