Hrvoje Travnikar: Najveća financijska pogreška nije loša odluka, nego predugo čekanje
Hrvoje Travnikar suvlasnik je i član uprave Fintastica (bivše Pro grupe), vodećeg hrvatskog kreditnog posrednika s više od 20 godina iskustva i preko 10.000 zadovoljnih klijenata. Put do te pozicije nije bio uobičajen: umjesto fakulteta, mladi Hrvoje pet je godina konobario u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, gdje ga je, sasvim slučajno, uz kavu „otkrio“ jedan bankar. Tako je u maturalnom odijelu završio na šalteru Zagrebačke banke – a 14 godina i jednu ljubav prema financijama kasnije, s pozicije direktora Mobilne poslovnice, prešao u poduzetništvo koje mu je, priznaje, netko drugi vidio prije nego on sam.
Danas, zajedno s poslovnim partnerom, osnivačem Fintastica Vjekom Peretićem, vodi tvrtku čija je usluga za klijente besplatna jer proviziju plaćaju banke i osiguravatelji, a redovito je i medijski glas struke kad treba objasniti što rast kamatnih stopa, uvođenje eura ili promjene propisa znače za obični kućni budžet. U ovom razgovoru otkriva kako je izgledao taj put, što ga i danas tjera naprijed te kakav je zapravo njegov osobni odnos s novcem.
Moj put nije krenuo od plana da ću se baviti financijama – upravo suprotno. Završio sam Turističku srednju školu jer sam maštao o karijeri u turizmu. Ta su maštanja prilično brzo splasnula, jer je jedina realna karijera u tom trenutku bila vezana uz iznajmljivanje apartmana, a ja apartmana nisam imao. Umjesto fakulteta, odmah sam krenuo zarađivati – pet sam godina konobario u zagrebačkoj Kazališnoj kavani. Danas to gledam kao svoju pravu školu, jer sam ondje naučio srž komunikacije i psihologije odnosa s ljudima, a to koristim i danas, možda i više nego bilo koje kasnije formalno znanje.
Bankari su onamo dolazili na kavu i jednog su dana spomenuli da traže ljude na šalteru. Nekoliko mjeseci kasnije stajao sam, doslovno u svom maturalnom odijelu, na šalteru Zagrebačke banke. Tamo sam ostao 14 godina, zaljubio se u financije, upisao magisterij i na kraju te priče došao do pozicije direktora Mobilne poslovnice. Zanimljivo je da sebe nikad nisam doživljavao kao poduzetnika, sve dok nisam upoznao Vjeku – on je to u meni prepoznao prije nego ja sam. Pokazalo se da je bio u pravu.
Danas s Vjekom vodim Fintastic (bivšu Pro grupu) – tvrtku koja ljudima besplatno pomaže pri odabiru kredita, osiguranja i nekretnina, jer nas plaćaju banke i osiguravatelji, a ne klijenti. Budućnost vidim kao nastavak istog puta, samo većeg opsega – rast tima, širenje izvan Hrvatske i podizanje standarda cijele struke.
Ono što me pokreće u teškim trenucima nije neki apstraktan „pritisak“, nego nešto puno primitivnije – nagon za preživljavanjem. Kad nešto krene po zlu, taj nagon vrlo brzo stvori jasnu sliku što je potrebno napraviti da se problem riješi. Kolege iz korporativnog svijeta često me pitaju nije li mi ovo veći pritisak nego u banci, gdje sam barem bio „siguran“. Ne bih to nazvao pritiskom – poduzetništvo je stanje u kojem se stalno pitaš kako dalje, a to je, čini mi se, puno zdravija pokretačka snaga.
Kad bih izdvojio jednu, rekao bih – komunikacija, i to ona koja se uči u praksi, ne u knjigama. Godine za šankom Kazališne kavane naučile su me čitati ljude, saslušati ih i objasniti im nešto složeno na jednostavan način – a to je vještina koja se u financijama, gdje su klijenti često u stresu i ne razumiju sitna slova ugovora, pokaže presudnom.
Uz to, izdržljivost i strpljenje. Meni je trebalo 14 godina u jednoj banci da „sazrijem“ za sljedeći korak, i taj put nisam preskočio, nego prošao do kraja. Mislim da je to danas rjeđa osobina – želja da se stvari grade postupno, a ne da se sve dogodi preko noći.
Najveća pogreška, ako je tako mogu nazvati, bila je to što sam prekasno povjerovao da sam sposoban za poduzetništvo. Već sam spomenuo Vjeko koji me godinama uvjeravao da sam bolji u vođenju posla nego u „ganjanju“ korporativne karijere, a ja sam to dugo odbijao vidjeti. Sigurnost banke, poznat put napredovanja, plaća koja svakog mjeseca stigne – sve je to udobno, i u toj udobnosti lako je ostati dulje nego što bi trebalo.
Kad pogledam unatrag, taj sam korak vjerojatno mogao napraviti i ranije. No istina je i da me svaka godina provedena u banci, uključujući i one „suvišne“, dodatno pripremila – naučio sam kako razmišljaju klijenti, a kako banke, i to znanje danas svakodnevno koristim. Zato tu pogrešku danas gledam više kao produženu pripremu, nego kao gubitak vremena.
Najviše učim iz razgovora sa zaposlenicima, klijentima, ljudima oko sebe – svaka tema koja je na stolu je pomalo drugačija, i ta svakodnevna praksa mi je vrjednija od bilo kojeg seminara. Uz to, pratim financijsko tržište, tržište nekretnina, regulativu – to je posao u kojem ne smiješ zaostati, jer klijenti odmah osjete barata li tvrtka zastarjelim informacijama.
Kad je riječ o riziku, u poslu i u financijama gledam ga podjednako mirno – bez drame. U medijima se rado uhvati katastrofičan naslov, no kad sjednete i pogledate brojke, situacija je gotovo uvijek manje dramatična nego što zvuči. To ne znači da rizike treba ignorirati, nego da ih treba mjeriti, a ne osjećati.
Nikad se nisam volio hvatati uzora u jednoj osobi ili jednom mišljenju. Vjerujem da je “zdravije” poslušati više različitih predavanja, pročitati razne vrste knjiga, razgovarati s više različitih ljudi kako bi izgradili sebe a tako i svoj put bilo koje vrste. Naravno da u svačijem životu roditelji naprave ono osnovno oblikovanje i da su oni ti uzori koji utječu na tebe. Primjerice, tek u zadnjih par godina sam tek počeo shvaćati koliko su njih dvoje zapravo ugradili u mene osnova za ovaj moj današnji put. Tek kad su i moji klinci počeli pošteno odrastati sam ulovio sebe da radim iste stvari koje su I oni radili sa mnom – a ovdje mislim na stvari kojima pokušavam svoje klince usmjeriti u pravom smjeru.
Ne radi se o jednom konkretnom savjetu već o priči I trenutku koji se dogodio za vrijeme mojih konobarskih dana. Ne prepričavam detalje često jer je događaj predugačak ali dogodio se jedne večeri dok sam ostao u Kavani s 5 gostiju koji su bili izuzetno uspješni. Gledao sam ih uvijek s pitanjem u glavi – kako sve to uspiju napraviti svaki dan.
Ukratko – tu večer sam se požalio na svoje financije I “karijeru”, dugo sam im pričao o svom statusu I još dulje o svojoj ideji kako da se izvučem iz toga. Cijelu sam ideju razradio u sitne detalje. Nakon mog izlaganja, njihova ideja je bila ispričana u 15 sekundi I bila je nekoliko puta logičnija od moje.
Nisam ih poslušao tada ali I danas kad uhvatim sebe da sam zakomplicirao (češće nego rjeđe) ili sam pojednostavim ili zamolim nekog pored sebe da pokuša pojednostaviti ideju ili rješenje koje imam. Funkcionira….
Kao konobar novac mi je prije svega značio preživljavanje i malu neovisnost – svaka smjena bila je konkretan, opipljiv iznos. U banci se taj odnos promijenio: novac je postao nešto što se planira i analizira, jer sam cijeli dan gledao tuđe planove, ali i tuđe pogreške. Danas ga doživljavam prvenstveno kao alat – sredstvo koje mi omogućuje da biram kako živim, a ne kao cilj sam po sebi.
Najviše volim trošiti na iskustva i vrijeme s obitelji – to su stvari koje mi ostanu u sjećanju puno dulje od bilo kojeg proizvoda. Nisam sklon impulzivnoj potrošnji; prije kupnje uvijek postavim isto pitanje koje postavljam i klijentima – treba li mi to stvarno i imam li za to prostora u budžetu, ili to samo trenutno tako izgleda.
Novac se u mom životu rano pretvorio u nešto što se zarađuje, a ne nešto što samo dolazi – rad na parkingu preko učeničkog servisa sa 15 godina, bio je moj prvi ozbiljan susret s time da plaća dolazi tek nakon rada, i ta mi je lekcija ostala trajno.
Da sam ranije znao ono što danas znam, vjerojatno bih ranije počeo štedjeti i ulagati sustavno, umjesto da to učinim tek kad sam za to „imao vremena“. To je, uostalom, savjet koji dajem i svakom klijentu koji dođe s pitanjem je li prerano za početi – nikad nije prerano, samo je sve teže krenuti što dulje čekaš.
Trudim se da novac u našoj kući ne bude tabu tema, ali ni jedina tema – da djeca razumiju da svaka želja ima svoju cijenu i da se ta cijena najčešće zarađuje radom, a ne dobiva samo tako. Pokušavam im prenijeti i jedno pravilo koje meni od malena vrijedi: ne čini drugom ono što ne želiš da tebi drugi čine – vrijedi to i za novac, i za odnose s ljudima oko sebe.
Poduzetništvo mi je, iskreno, olakšalo i privatni život u tom smislu – naučilo me jednostavnije rješavati svakodnevne izazove, uključujući i one kad dijete sutra ima lektiru, a još je nije ni otvorilo.
Rekao bih da je omjer u moju korist rada i discipline, ali bih bio nepošten kad ne bih priznao ulogu sreće – to što sam baš tog dana u Kazališnoj kavani posluživao baš tog bankara, ili to što je baš Vjeko u meni prepoznao nešto što ja nisam vidio, nije nešto što sam isplanirao. Ono što mogu kontrolirati jest da sam, kad se prilika pojavila, bio spreman i voljan je iskoristiti. Mislim da je to i prava definicija sreće u poslu – trenutak kad se priprema sretne s prilikom. To je onaj trenutak kad se dogodi “uspjeh preko noći”. Nitko ne vidi da je trebalo 10 godina rada I discipline da se dogodi uspjeh preko noći.
Da, i to na više načina – ne volim da mi sva imovina bude u jednoj „košari“. Ponekad mi se čini da sam I previše diverzificiran. Međutim u zadnjih par godina, dosta veliki dio portfelja sam preusmjerio u Lego. Da, zaista postoji to tržište. Lego je moja velika ljubav već više od 30 godina I jedan dio te ljubavi sam pretvorio I u investiciju. Ali kao i kad trgujete dionicama, trebate biti prilično duboko u temi da se zaista I dogodi plus u investiciji.
Drugim dijelom sam se I vratio još jednoj ljubavi – turizmu pa sam I tu prebacio jedan dio štednje kako bih stvorio aktivan prihod sada ali I u budućnosti odnosno mirovini.
S obzirom na to čime se bavim, teško je da ne budem svjestan koliko je važno taj dugoročni plan posložiti unaprijed, a ne tek kad se mirovina približi.
S investiranjem sam krenuo relativno kasno u odnosu na to koliko dugo radim u financijama – dugo sam bio fokusiran na izgradnju karijere i posla, a tek kasnije i na vlastiti portfelj. Bliži mi je miran, dugoročan pristup nego stalno praćenje tržišta – previše sam puta kod klijenata vidio što impulzivne odluke naprave njihovoj kreditnoj sposobnosti i mirnoći, da bih to sam sebi radio s ulaganjima.
Najvažnija lekcija koju sam naučio, gledajući stotine klijenata, jest da disciplina i dosljednost dugoročno pobjeđuju svaku „genijalnu“ pojedinačnu odluku.
Već sam rekao, više sam „učio na terenu“ nego iz knjiga – najviše su me oblikovali stvarni razgovori s klijentima i kolegama, a ne stranice.
Međutim ako bih baš izdvojio nekoliko knjiga navest ću “štreberski” dio sebe koji će možda I čudno zvučati ako pričamo o karijeri, financijama I životu – fantasy svijet J.R.R Tolkiena, većini poznatiji kao Gospodari prstenova. Kada dovoljno puta pročitate Tolkienove knjige (ne samo one pretvorene u filmove) već I druge – počnete između redaka pronalaziti I stvarne živote, savjete, napretke, propasti, karijere, uzore… Uostalom, cijeli taj izmišljeni svijet je krenuo od toga da je Tolkien djeci pričao priče prije spavanja za koje je crpio ideje iz stvarnog života I kroz njih pokušavao im prenijeti važne poruke o životu.
Prestani se pitati jesi li „dovoljno poduzetnik“ i probaj ranije – ti odgovori dolaze tek kad kreneš, ne prije. I ne boj se ostati u nečemu sigurnom dok se pripremaš, samo pazi da ne ostaneš predugo.
Ako pričamo o idealnom poslovnom životu – idealan život za mene nije neka fiksna slika, nego mogućnost da biram – s kim radim, koliko radim i čemu posvećujem vrijeme. Vrijednosti koje me vode su iskrenost, dosljednost i ono staro pravilo – ne čini drugom ono što ne bi želio da tebi netko čini. Čini mi se da to jednostavno pravilo, primijeni li se dosljedno i u poslu i privatno, riješi veći dio dvojbi koje inače sami sebi kompliciramo.
Privatno idealan život? Klinci Miša I Maro, supruga Ivana – uvijek biti dostupan njima I ostatku obitelji s dovoljno vremena za njih. Ništa drugo mi za privatan idealan život ne treba. Osim zdravlja naravno.
Najveća financijska pogreška koju vidim kod ljudi nije loša odluka, nego prekasna odluka – čekanje da se „sve posloži“ prije nego što se prvi put ozbiljno pozabave svojim financijama. Moja je poruka jednostavna: informirajte se prije nego što se zaljubite u odluku, bila to kupnja stana, kredit ili ulaganje. Financijska neovisnost ne dolazi od jednog velikog poteza, nego od niza malih, pravovremenih koraka
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
