Hrvatski investicijski račun donosi ulaganje bez poreza, ali i jedno važno ograničenje
Hrvatska bi od početka 2027. godine trebala dobiti poseban investicijski račun putem kojeg će građani moći ulagati u dionice, obveznice, fondove i ETF-ove bez plaćanja poreza na ostvareni prinos.
Na prvi pogled zvuči gotovo idealno: nema minimalnog iznosa ulaganja, novac se može povući kada god ga zatrebamo, a ni prinosi ni isplate ne bi se oporezivali.
Ipak, ovo nije samo nova porezna olakšica za građane. Hrvatski investicijski račun istodobno je pokušaj države da dio novca koji danas stoji na bankovnim računima usmjeri prema tržištu kapitala, domaćim kompanijama i dugoročnom ulaganju.
Zato prijedlog donosi i jedno važno pravilo: najmanje 20 posto ulaganja morat će biti povezano s domaćim kompanijama uvrštenima na burzu.
Hrvatski investicijski račun, odnosno HIR, neće biti klasičan bankovni račun s kojeg plaćamo račune ili podižemo gotovinu.
Bit će riječ o posebno reguliranom investicijskom računu namijenjenom fizičkim osobama. Otvarat će se kod ovlaštenih posrednika, primjerice banaka i investicijskih društava koja ispunjavaju zakonske uvjete i nalaze se na javnom popisu Hanfe.
Putem računa građani bi mogli ulagati u:
Administrativne obveze povezane s evidentiranjem uplata, isplata i poreznim tretmanom trebali bi obavljati posrednici, dok bi Hanfa nadzirala sustav. Registar uplata i isplata vodio bi SKDD.
To je važna razlika u odnosu na današnju situaciju, u kojoj građanin često sam mora pratiti datume kupnje i prodaje, izračunavati kapitalni dobitak te utvrđivati postoji li obveza prijave i plaćanja poreza.
Prema predstavljenom prijedlogu, prinosi ostvareni unutar hrvatskog investicijskog računa ne bi se oporezivali.
To bi trebalo vrijediti neovisno o tome je li građanin zaradio na rastu cijene dionice, obveznici, investicijskom fondu ili ETF-u, pod uvjetom da je riječ o dopuštenom financijskom instrumentu i da su ispunjeni ostali uvjeti iz zakona.
Porez se ne bi plaćao ni prilikom povlačenja novca s računa.
Primjerice, osoba koja tijekom godina uplati 30.000 eura i ulaganjem poveća vrijednost portfelja na 45.000 eura mogla bi, prema sadašnjem prijedlogu, povući cijeli iznos bez poreza na ostvarenih 15.000 eura prinosa.
Ostvarena zarada pritom se ne bi uračunavala u propisani limit uplata. Drugim riječima, ograničavat će se koliko je građanin uplatio vlastitog novca, a ne koliko je njegov portfelj u međuvremenu narastao.
To bi posebno moglo koristiti ljudima koji ulažu dugoročno. Kod ulaganja tijekom dvadeset ili trideset godina porezno neoporezivo reinvestiranje prinosa može imati znatan učinak na konačnu vrijednost portfelja.
Svaki građanin moći će imati samo jedan hrvatski investicijski račun.
Ukupan cjeloživotni limit uplata trebao bi iznositi 200.000 eura. Pod određenim uvjetima mogao bi se povećati na 250.000 eura.
Prema informacijama predstavljenima uz nacrt, dodatnih 50.000 eura prostora dobio bi građanin koji najmanje pet godina kontinuirano uplaćuje sredstva i tijekom tog razdoblja ih ne povlači.
Minimalni iznos ulaganja neće biti propisan. Račun bi zato, barem formalno, trebao biti dostupan i osobi koja može ulagati 20, 50 ili 100 eura mjesečno, a ne samo građanima s velikom postojećom štednjom.
To je možda i najvažniji dio cijelog prijedloga. Porezne pogodnosti ne bi trebale služiti samo imućnijim građanima koji već raspolažu velikim kapitalom. Pravi uspjeh mjere ovisit će o tome hoće li se račun moći jednostavno i uz prihvatljive troškove koristiti za mala, redovita mjesečna ulaganja.
Najviše rasprave vjerojatno će izazvati pravilo prema kojem će najmanje 20 posto ulaganja morati biti usmjereno u domaće kompanije uvrštene na burzu.
Namjera je jasna. Država želi da porezna pogodnost ne potiče samo kupnju stranih dionica i globalnih ETF-ova, nego da dio novca građana završi i u hrvatskom gospodarstvu te pridonese likvidnosti Zagrebačke burze.
Hrvatsko tržište kapitala već se godinama suočava s malim brojem transakcija, slabijom likvidnošću i ograničenim brojem aktivnih malih ulagatelja. Upravo je povećanje likvidnosti jedan od ključnih ciljeva državne Strategije razvoja tržišta kapitala od 2025. do 2030. godine.
No za građane ovo pravilo otvara nekoliko praktičnih pitanja.
Mora li 20 posto u svakom trenutku biti u domaćim dionicama? Hoće li se taj omjer računati prema uplaćenom iznosu, nabavnoj vrijednosti ili trenutačnoj tržišnoj vrijednosti portfelja? Što ako cijene stranih ulaganja snažno porastu pa udio hrvatskih dionica padne ispod propisanog praga? Hoće li građanin morati prodavati dio stranih ulaganja ili dodatno kupovati domaće dionice?
Također nije nevažno što je izbor kvalitetnih i dovoljno likvidnih domaćih dionica znatno uži od izbora dostupnog na velikim svjetskim burzama.
Pravilo o 20 posto zato može pomoći domaćem tržištu, ali ne bi smjelo građane prisiljavati na preveliku koncentraciju portfelja u malom broju kompanija. Jasno definiranje načina izračuna i dopuštenih domaćih instrumenata bit će jedno od najvažnijih pitanja tijekom javnog savjetovanja.
Prema službenoj objavi, putem HIR-a moći će se ulagati u UCITS fondove i ETF-ove. Međutim, iz dosad predstavljenih informacija nije potpuno jasno hoće li se obveznih 20 posto domaće izloženosti moći ostvariti isključivo izravnom kupnjom dionica hrvatskih kompanija ili i kupnjom domaćih fondova i ETF-ova koji ulažu u Hrvatsku.
To nije tehnički detalj.
Za početnika koji nema dovoljno znanja, vremena ili novca za sastavljanje portfelja pojedinačnih dionica, fond može biti jednostavniji način diverzifikacije. Ako bi se domaći dio portfelja mogao ostvariti putem odgovarajućeg fonda ili ETF-a, pravilo bi za velik broj građana bilo lakše provedivo.
Ako se bude priznavala samo izravna kupnja pojedinačnih dionica, građani s manjim mjesečnim iznosima mogli bi teže održavati dovoljno raznolik portfelj.
Jedna od opasnosti u predstavljanju novog računa jest stvaranje dojma da će ulaganje biti potpuno besplatno.
Neće.
Čak i kada nema poreza na kapitalnu dobit, ulagatelj može plaćati:
Hanfa upozorava da i male naknade mogu biti posebno nepovoljne za osobe koje ulažu manje iznose jer posrednici često propisuju minimalnu naknadu po transakciji. Primjerice, naknada od pet eura ima sasvim drukčiji učinak na ulaganje od 100 eura nego na ulaganje od 10.000 eura.
Zato će stvarna vrijednost hrvatskog investicijskog računa ovisiti i o cjenicima banaka i investicijskih društava.
Račun s poreznom olakšicom, ali visokim fiksnim naknadama, neće biti osobito privlačan ljudima koji žele ulagati male iznose svaki mjesec. Za masovnije prihvaćanje bit će potrebni jednostavni digitalni proizvodi, transparentni troškovi i mogućnost automatizirane mjesečne kupnje odabranih fondova ili vrijednosnih papira.
Važno je naglasiti da hrvatski investicijski račun neće jamčiti prinos niti štititi uloženi novac od pada vrijednosti.
Ako dionica ili fond izgube vrijednost, gubitak snosi ulagatelj. Porezna pogodnost samo znači da država neće uzeti dio ostvarene dobiti. Ona ne pretvara rizično ulaganje u sigurnu štednju.
Vrijednost dionica može značajno oscilirati, a moguće je izgubiti dio ili cijeli uloženi iznos. Ni svi fondovi ni ETF-ovi nemaju isti rizik, a prošli prinosi ne jamče buduće rezultate.
Zato novac za pričuvu, nepredviđene troškove ili obveze koje dospijevaju u sljedećih nekoliko mjeseci ne bi trebalo ulagati samo zato što postoji porezna olakšica.
Prije ulaganja građanin bi i dalje trebao imati osnovnu financijsku rezervu, podmiriti skupe dugove i odrediti koliko dugo novac može ostaviti uloženim.
Prema predstavljenom prijedlogu, hrvatski investicijski račun moći će se otvoriti i za maloljetno dijete.
To bi roditeljima moglo omogućiti dugoročnu štednju i ulaganje za obrazovanje, stanovanje ili lakši ulazak djeteta u odrasli život.
Upravo kod razdoblja od deset, petnaest ili osamnaest godina učinak redovitog ulaganja i ukamaćivanja može biti najvidljiviji.
Ipak, konačni zakon trebao bi jasno propisati tko donosi investicijske odluke, kada dijete preuzima kontrolu nad računom, može li roditelj povlačiti sredstva i kako se takav račun uračunava u pravilo prema kojem svaki građanin može imati samo jedan HIR.
Hrvatski građani tradicionalno velik dio financijske imovine drže u bankovnim depozitima. Takva štednja je jednostavna i relativno sigurna, ali dugoročno često ne donosi dovoljno visok prinos da bi zaštitila kupovnu moć novca od inflacije.
Cilj HIR-a jest dio te štednje postupno usmjeriti prema tržištu kapitala, gdje postoji mogućnost većeg dugoročnog prinosa, ali i veći rizik.
Istodobno se želi povećati broj domaćih ulagatelja, poboljšati likvidnost burze i hrvatskim kompanijama olakšati pristup kapitalu.
Ministarstvo procjenjuje da bi tijekom prve dvije godine na nove račune moglo biti uplaćeno između 200 i 600 milijuna eura.
To je ambiciozan cilj, ali neće ga ostvariti samo porezna olakšica. Građani će račun koristiti tek kada razumiju kako funkcionira, koliko ih košta i što mogu izgubiti.
U osnovi jest.
Jednostavnije ulaganje, manje administracije i neoporezivanje dugoročnih prinosa mogu potaknuti građane da ranije počnu graditi vlastitu financijsku imovinu.
Posebno je pozitivno što nema propisanog minimalnog iznosa i što bi novac trebao biti dostupan za isplatu. Takav model fleksibilniji je od proizvoda kod kojih su sredstva zaključana do određenog roka ili životne dobi.
Međutim, kvaliteta konačnog rješenja ovisit će o detaljima.
Treba jasno propisati kako se računa obveznih 20 posto domaćih ulaganja, koji se instrumenti smatraju domaćima, koliko će posrednici smjeti naplaćivati, kako će se račun prenositi iz jedne institucije u drugu i što se događa ako posrednik prestane poslovati.
Jednako je važno osigurati da građani mogu birati između samostalnog ulaganja i jednostavnijih, diverzificiranih proizvoda prilagođenih početnicima.
Za sada ništa ne treba otvarati niti potpisivati. Zakon još nije donesen.
Nacrt je u javnom savjetovanju od 24. srpnja do 23. kolovoza 2026. godine, a predviđeni datum stupanja na snagu je 1. siječnja 2027. godine. Do tada se pojedina pravila mogu promijeniti.
Građani u međuvremenu mogu napraviti korisniji prvi korak: upoznati se s osnovama ulaganja, razlikom između štednje i investiranja, vrstama fondova i ETF-ova te stvarnim utjecajem naknada na dugoročni prinos.
Jer dobar investicijski račun može ukloniti poreznu i administrativnu prepreku. Ne može, međutim, umjesto nas odrediti cilj, procijeniti rizik niti izgraditi disciplinu redovitog ulaganja.
Najveća vrijednost hrvatskog investicijskog računa zato neće biti samo u tome što građani neće plaćati porez na prinos. Bit će u tome hoće li ih potaknuti da dio novca počnu promišljeno, dugoročno i odgovorno pretvarati u vlastitu financijsku imovinu.
Novi model trebao bi građanima omogućiti jednostavnije i porezno povoljnije ulaganje, ali uz propisana ograničenja.
Poseban osobni račun putem kojeg će građani moći ulagati u dopuštene financijske instrumente uz porezne pogodnosti.
Prema prijedlogu zakona, ostvareni prinosi i isplate s računa neće se oporezivati, neovisno o visini ostvarene zarade.
Građanin će tijekom života na račun moći uplatiti ukupno 200.000 eura. Pod određenim uvjetima limit će se moći povećati na 250.000 eura.
Najmanje petina ulaganja morat će biti usmjerena prema domaćim kompanijama uvrštenima na burzu.
Putem računa trebalo bi biti moguće ulagati u dionice, obveznice, instrumente tržišta novca, UCITS fondove i ETF-ove.
Svaki građanin moći će imati samo jedan hrvatski investicijski račun, otvoren kod ovlaštene banke ili investicijskog društva.
Zakonom se ne bi trebao propisati najmanji iznos ulaganja, pa bi račun trebao biti dostupan i građanima koji ulažu manje mjesečne iznose.
Porez se neće plaćati, ali ulagatelji će i dalje trebati provjeriti naknade za trgovanje, vođenje računa, skrbništvo i upravljanje fondovima.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
