Sloboda se ne nasljeđuje. Ona se financira: Najvažnije lekcije koje nam je ostavila Gloria Steinem
Gloria Steinem umrla je 2. rujna u svom domu u New Yorku, u dobi od 92 godine. Novinarka, suosnivačica Ms.-a, aktivistica i više od pola stoljeća jedno od najprepoznatljivijih lica borbe za ženska prava. Ovih i idućih dana čitat ćete o Playboy reportaži, govorima, prosvjedima i političkim bitkama koje su obilježile njezin javni život.
Mene zanima nešto drugo. Steinem je živjela dovoljno dugo da vidi kako američke žene dobiju federalnu ustavnu zaštitu prava na pobačaj. I dovoljno dugo da vidi kako su je izgubile. Roe v. Wade 1973. i Dobbs 2022. Ista žena, isti život, oba trenutka. To je možda i najvažnija lekcija njezine biografije za generaciju koja se za velik dio svojih prava nije morala sama izboriti: ono što naslijedimo vrlo brzo počnemo doživljavati kao nešto što nam nitko više ne može uzeti.
Iz prakse smo naučili nešto sasvim drugo – ništa zapravo ne možemo uzimati zdravo za gotovo.
Kad su Steinem pitali što smatra najvećim financijskim dobitkom žena, nije rekla veće plaće ni više direktorica. Rekla je: autonomija. Ne ovisiti o nekome drugome.
Dajem otkaz. Odlazim. Ne pristajem. Selim se. Pokrećem nešto svoje.
Možda je to i najpoštenija definicija novca. Ako ne znate koliko imate, gdje vam je novac i od čega biste živjele bez partnerova prihoda, vaša sloboda izbora je već ograničena. Nije stvar samo u tome možete li reći: odlazim ili dajem otkaz. Stvar je u tome možete li si priuštiti ono što dolazi nakon te odluke. A govorimo o vrlo nedavnoj povijesti. Equal Credit Opportunity Act donesen je tek 1974., kada je Gloria Steinem imala 40 godina. Do tada se prihod udane žene pri procjeni kreditne sposobnosti mogao smatrati manje pouzdanim, osobito ako je bila u dobi u kojoj bi mogla imati djecu. To su živjele naše bake, a neke i naše majke. Nije bilo tako davno. Samo nam danas tako izgleda.
Steinem je godinama upozoravala na jednu vrlo zgodnu društvenu podjelu: plaće i porezi su ekonomija, a trudnoća, vrtić, bolesno dijete, briga o starim roditeljima i sve ono što se kod kuće radi besplatno navodno pripada privatnom životu.
Ne pripada.
Muškarci u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju 1.717 eura neto, žene 1.500. Razlika je 217 eura, odnosno 13 posto, prema podacima servisa MojaPlaća iz ožujka 2026. Zamrznite samo tih 217 eura na trideset godina, bez ijednog povišenja i bez ijednog eura prinosa, i dobit ćete više od 78 tisuća eura. A tu tek počinje računica. Dodajte godine skraćenog radnog vremena, prekide karijere, propuštena napredovanja, niže doprinose i sav novac koji je tijekom tih godina mogao biti uložen, a nije. Eurostat drugom metodologijom za 2024. bilježi jaz od 11,1 posto u EU-u i 6,4 posto u Hrvatskoj. Brojke nisu izravno usporedive, ali govore o istom problemu.
Razlika u zaradi s vremenom postaje razlika u kapitalu. A onda dolazi mirovina, koja se ne računa iz toga koliko ste se trudile uskladiti posao, djecu, roditelje i ostatak života, nego iz primanja i staža. Zato vrtići, roditeljski dopusti, bolovanja i podjela skrbi nikada nisu samo “obiteljske teme”. Oni određuju koliko žena zaradi, koliko zadrži i, na kraju, koliko dugo si može priuštiti reći ne.
Sad dolazi dio koji je lakše preskočiti jer je ugodnije gledati prema Americi.
Ustav SFRJ iz 1974. izrijekom je sadržavao odredbu da je “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece”. Istu je odredbu imao i tadašnji Ustav SR Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. tu formulaciju više ne sadrži. To ne znači da je pobačaj u Hrvatskoj zabranjen. Na snazi je zakon iz 1978., a Ustavni sud je 2017. odbio zahtjeve za njegovo ukidanje i istodobno Saboru naložio da u roku od dvije godine donese novi zakon. Rok je istekao 2019. Sedam godina poslije, novog zakona nema.
I tu prestaje rasprava o tome što piše na papiru, a počinje ona o tome kako pravo izgleda u stvarnom životu. Više od polovice bolničkih ginekologa u Hrvatskoj ne obavlja prekid trudnoće na zahtjev: 197 od njih 364, prema podacima Ministarstva zdravstva s kraja 2025. Pučka pravobraniteljica upozoravala je i na slučajeve u kojima pacijentice nakon priziva savjesti nisu bile upućene drugom liječniku, te na nedostatak sustavne evidencije.
Pitanje tada više nije samo postoji li pravo. Pitanje je gdje živite, kojoj bolnici pripadate, koliko brzo možete do druge ustanove, možete li uzeti slobodan dan i imate li novca da stvar riješite privatno. Kad pravo nije jednako dostupno, ono ne nestaje iz zakona. Samo poskupi. A tu cijenu najteže plaćaju one koje imaju najmanje.
Francuska je 2024. napravila suprotno i u svoj Ustav izričito unijela zajamčenu slobodu žene da prekine trudnoću. Nisu to učinili zato što su mislili da je pitanje zauvijek riješeno. Upravo suprotno. Gledali su što se događa drugdje i zaključili da pravo koje smatramo važnim nije dovoljno prepustiti političkim promjenama i dobroj volji neke buduće većine.
Direktiva EU-a o transparentnosti plaća trebala je u nacionalna zakonodavstva biti prenesena do 7. lipnja 2026. Donosi vrlo konkretne promjene. Plaću ili njezin raspon kandidat treba saznati prije zaposlenja. Poslodavac ga ne smije pitati koliko je zarađivao na prethodnom poslu. Radnici mogu tražiti podatke o prosječnim plaćama, raščlanjenima po spolu, za ljude koji rade isti ili jednako vrijedan posao.
Hrvatska je rok propustila. Ministarstvo rada krajem kolovoza objavilo je da su izmjene Zakona o radu spremne i da idu u hitnu proceduru. To ne znači da zaposlenica danas može uzeti tekst Direktive i njime izravno prisiliti privatnog poslodavca na njezinu primjenu. Za puni učinak potreban je hrvatski zakon. Ali ništa vas ne sprječava da već danas na razgovoru za posao pitate koliki je raspon plaće i da ne pristajete na logiku prema kojoj vaša nova plaća mora ovisiti o tome koliko vas je plaćao prethodni poslodavac. Za to ne treba čekati Sabor.
Steinem nije izdržala šest desetljeća javnog života zato što su je svi voljeli. Kritizirali su je konzervativci i muškarci, ali i žene i druge feministice. Bila je ismijavana, seksualizirana i politički napadana. Nije čekala konsenzus. Kada je 1963. otišla raditi undercover kao Playboy Bunny, iza glamurozne slike pokazala je seksizam i uvjete u kojima su žene radile. Kasnije je pomogla stvoriti Ms. jer je shvatila da nema smisla čekati da postojeće institucije same počnu drukčije govoriti o ženama.
To je dobra lekcija za žene odgojene da budu dobre učenice, dobre zaposlenice, dobre supruge, dobre majke i, iznad svega, osobe s kojima nitko nema problema. Promjena rijetko dolazi od ljudi s kojima nitko nema problema. Ponekad morate napraviti vlastiti prostor. Vlastiti posao. Vlastiti prihod. Češće nego što priznajemo, sve su to različiti oblici iste stvari: mogućnosti da za vlastiti život ne trebate tuđe dopuštenje.
Zahvala ne košta ništa i zato je popularna. Postoje dvije počasti koje vrijede više od još jednog citata na društvenim mrežama.
Prva: izračunajte koliko mjeseci možete živjeti bez tuđeg prihoda. Ne procijenite. Izračunajte. Ako je odgovor jedan ili dva mjeseca, to je prilično precizna informacija o vašoj stvarnoj autonomiji.
Druga: ako imate kćer, recite joj da može postati što god želi. A onda je naučite kako funkcioniraju plaća, kamata, kredit, ulaganje, mirovina i financijska rezerva. Prva rečenica gradi samopouzdanje. Druga joj jednog dana daje mogućnost izbora.
Steinemina generacija dokazala je da se sloboda može izboriti. Nama je ostao manje romantičan, ali možda jednako važan dio: naučiti tu slobodu financirati, koristiti i sačuvati.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
