Zamislite godine studija, diplomu koja u rukama još miriše na novo i prvi pravi pokušaj ulaska na tržište rada. A onda prijava za posao za koji ste, barem na papiru, prekvalificirani.
Ne jednom. Ne slučajno. Sustavno.
Inc. piše o fenomenu koji se polako pretvara u tihu generacijsku strategiju: oko 20 posto nedavno diplomiranih u SAD-u namjerno se prijavljuje za pozicije za koje su prekvalificirani, samo kako bi uopće uspjeli ući na tržište rada.
To nije gesta poniznosti ni znak manjka ambicije. To je matematika preživljavanja na tržištu rada koje se mladima zatvara brže nego što su uspjeli pripremiti prvi ozbiljan životopis.
Dva pritiska istodobno guraju Gen Z u istom smjeru. S jedne strane, tu je umjetna inteligencija. Pozicije koje su godinama bile klasičan ulaz u korporativni svijet, poput junior analitičara, asistenata, copywritera ili podrške u marketingu, upravo su one koje tvrtke prve preispituju kada razmišljaju o automatizaciji.
S druge strane, tu je samo tržište rada. Broj ljetnih poslova za mlade u SAD-u pao je 25 posto u odnosu na prethodnu godinu, a prema projekcijama, 2026. mogla bi biti najslabija godina za zapošljavanje mladih od 1948., odnosno od početka službenog praćenja tih podataka.
To nije statistika koja se lako probavlja. Cijela jedna generacija ulazi u radni svijet u trenutku kada su klasične ulazne stepenice ili ukinute, ili zauzete kandidatima s više iskustva.
Jer to je drugi dio priče: u nesigurnim ekonomskim uvjetima tvrtke ne žele riskirati. Radije će za poziciju s početničkom plaćom uzeti osobu s nekoliko godina iskustva nego nekoga tko tek ulazi na tržište rada. Tako kandidat s diplomom mora birati hoće li čekati posao “na razini”, koji možda neće doći mjesecima, ili će prihvatiti poziciju ispod svoje formalne kvalifikacije samo da životopis ne ostane prazan.
Iz perspektive mladog kandidata, downshifting je racionalan. Bolje raditi nešto nego ništa. Bolje imati prihod nego čekati. Bolje izgraditi bilo kakav radni staž nego objašnjavati prazninu u životopisu. I bolje je, barem naizgled, učiti nešto u praksi nego nastaviti gledati oglase koji traže “tri do pet godina iskustva” za pozicije označene kao entry level.
No Inc. upozorava na drugu stranu računice, onu koja se često zaboravi kada se gleda samo trenutak zapošljavanja.
Kada tvrtka na poziciju za koju je dovoljna srednja stručna sprema dovede osobu s fakultetskom diplomom, kratkoročno dobiva više za isti novac. Dugoročno, međutim, dobiva nešto sasvim drugo: zaposlenika koji zna da je prekvalificiran, koji to osjeća svakog radnog dana i koji će otići čim se otvori prva prilika koja više odgovara njegovoj stvarnoj razini.
Lojalnost se ne gradi iz zahvalnosti što je netko dobio posao ispod svoje razine. Gradi se iz osjećaja da posao raste zajedno s čovjekom. Kada taj osjećaj izostane, radno mjesto postaje prijelazna stanica, a tvrtka ulazi u stalni ciklus zapošljavanja, uvođenja i ponovnog odlaska ljudi.
Možda je najteži dio ove priče psihološki. Pregovaranje o plaći prema gore vještina je oko koje postoji cijela industrija savjeta, knjiga i coachinga. Pregovaranje prema dolje, odnosno pristajanje na manje od onoga za što ste se školovali, gotovo se nigdje ne uči.
A upravo to Gen Z radi, tiho i masovno, jedna prijava po jedna.
Posljedice se neće vidjeti odmah. Vidjet će se za pet ili deset godina, kada ova generacija bude trebala preuzimati pozicije srednjeg menadžmenta, a možda neće imati iskustvo koje takve pozicije pretpostavljaju. Ne zato što nisu htjeli raditi, nego zato što su prve godine karijere proveli u poslovima koji ih nisu razvijali u smjeru za koji su se školovali.
Ili su ih razvijali, ali u potpuno drugom smjeru.
Ovdje postoji i šira društvena refleksija. Kada cijela generacija počne sustavno pristajati na manje, pomiče se i ono što se smatra normalnim ulaskom na tržište rada.
Diploma više nije karta za poziciju koja diplomu stvarno traži. Postaje karta za poziciju koja je traži formalno, dok stvarni posao izgleda kao nešto za što diploma možda uopće nije bila potrebna.
Tržište koje se navikne da prekvalificirane kandidate može dobiti za manje, neće samo od sebe ponuditi više kada se okolnosti promijene. Poslodavci se brzo naviknu na niži trošak rada, a mladi se sporo oporavljaju od prvih godina u kojima su naučili da njihova vrijednost vrijedi manje nego što su očekivali.
Možda je zato najveće pitanje koje Inc. otvara zapravo vrlo jednostavno: tko će na kraju biti na većem gubitku kada strategija preživljavanja postane standard?
Mladi koji su pristali na manje, ili tvrtke koje su povjerovale da više ne moraju ponuditi više?
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
