Filip Zolota: „Uložio sam ogroman novac u edukaciju, ali najveće lekcije platio sam vlastitim pogreškama“
Kad Filip Zolota kaže da radi u “flight controlu”, ljudi se najčešće nasmiju. Do kraja razgovora, većina shvati zašto.
Njegov poslovni put započeo je prije 17 godina u ulozi sistem inženjera, uz studij i posao koji su se odvijali paralelno. Ono što je uslijedilo bila je serija poduzetničkih poteza koji su ga, kroz vlastite pogreške, velike financijske udarce i još veće lekcije, doveli do osnivanja ZOTEH GROUP, ekosustava koji danas okuplja 12 poslovnih vertikala, posluje na 11 tržišta i u više od 40 industrija, uz mrežu od preko 300 strateških globalnih partnera.
Kroz sve te godine i tržišta, Filip je uočio isti obrazac koji se samo iznova provlačio: tvrtke koje ne mogu skalirati jer su izgrađena oko osobe, a ne oko sustava. Ta spoznaja postala je vodilja u svemu što radi, a danas svoje vrijeme najviše ulaže u mentorstvo, strateška partnerstva, consulting i internacionalizaciju, radeći direktno s osnivačima, CEO-ima i ključnim ljudima u odlučivanju. Kako sam kaže, često je on onaj koji u prostoriji izgovori ono što nitko drugi ne želi.
Osim poslovnog puta, Filip je i bivši (polu)profesionalni sportaš, a iskustva iz karatea i biljara i danas mu služe kao osobni podsjetnik na vrijednost upornosti i konzistentnosti. Uz to, priznaje da je vjerojatno najveći Batman fan u ovom dijelu svijeta, zna više o satovima nego što je ijednom razumnom čovjeku potrebno, a u slobodno vrijeme izrađuje custom štapove za biljar.
U nastavku, Filip otvoreno govori o neuspjesima koji su ga najviše koštali, odnosu prema novcu i riziku, te o tome što bi savjetovao mlađoj verziji sebe.
Počeo sam prije 17 godina kao sistem inženjer. Radio sam uz studij, prvo redovan pa izvanredan. Prva firma koju sam otvorio bila je MSP provider, no vrlo rano smo krenuli i s razvojem vlastitih rješenja: CMS-a, ERP sustava, LMS-a, booking sustava. Shvatili smo da nam treba poluga marketinga, pa smo napravili veliki shift i fokusirali se na izgradnju marketinške agencije, prvo za vlastite proizvode, a onda i za klijente. Danas imamo grupu s 12 poslovnih vertikala i radimo internacionalno.
Danas se najviše bavim mentorstvima, strateškim partnerstvima, konzaltingom i internacionalizacijom. Budućnost vidim jednostavno: nastavak priče koju sam izgradio s partnerima, jer ju nisam gradio s ciljem “exita”, već s ciljem izdržljivosti, konzistencije i podržavajućeg sustava koji može funkcionirati bez moje operativne involvacije.
Motivira me sloboda, kako u lijepim, tako i u teškim trenucima. Business sam gradio doslovno ni iz čega. Bio sam pozitivno naivan, ušao u projekte koji su mi napravili ogromnu financijsku štetu, ali svoju priču vidim i kao potvrdu profesionalnog i osobnog integriteta. Slobodu koju mi je ovaj put donio ne bih mijenjao za ništa.
Od osobina – dosljednost, upornost, optimizam, profesionalni i osobni integritet. Od vještina pak, biti dobar komunikator, imati razvijene socijalne vještine, empatiju. I snalažljivost je velika stvar.
Mogu 😊 Na početku poslovanja, ušao sam u dva razvojna projekta: integraciju ERP sustava za dva poduzeća, oslanjajući se samo na dogovor i uzajamno povjerenje. Jedna firma je propala i projekt nikad nije platila, druga se u jednom trenutku povukla i „pravila luda“ pod krinkom interne politike i zaokreta. Ostala je ogromna financijska šteta zbog novca uloženog u razvoj, ekvivalentna vrijednosti jednog stana, koju sam pokrio sam, a kredit sam otplaćivao narednih sedam godina.
Lekcija: treba napraviti safety net i osigurati poslovni kontinuitet. Naplata mora biti jasna i tvrda, bez obzira na odnose i na to koliko druga strana djeluje pouzdano, jer se percepcija često pokaže suprotnom od stvarnosti. Bila je to i naivnost tog vremena, ali prvenstveno moja poslovna naivnost, mislio sam da ću, ako sam ja fer, dobiti isto natrag. Nisam. Ova je lekcija bila pokretač uspostave cijelog sustava i metodologije rada koju provodimo u svim vertikalama, bez odstupanja.
Rizik je svakodnevica poslovanja. Svaki decision maker tjedno donosi desetke, možda i stotine odluka s različitim učinkom. Po prirodi sam optimist i hazarder, no s godinama i iskustvom postao sam pažljiviji, konzervativniji.
Za razvoj, osobni i profesionalni, oslanjam se na kontinuirano učenje, svaki dan. Ne samo strukovno, nego i teme koje naizgled nemaju veze s poslom. Upravo su mi se ta „nebitna” znanja kasnije najviše isplatila; u dogovaranju poslova, projektima, prilikama koje nisam ni očekivao.
Nema prepametnih ljudi, moraš zadržati dječju znatiželju. Čim se čovjek opusti u komociji, počinje nazadovati.
Nemam, jer na početku kada mi je trebao, nisam si ga mogao priuštiti. Danas, nakon 17 godina, svih iskustava i lekcija koje sam naučio na svojoj koži, uživam u pomaganju i prenošenju znanja. Nastojim biti mentor kakvog sam ja želio imati tada. No, iako nisam imao mentora, izgradio sam mrežu partnera i kolega s kojima godinama razmjenjujem iskustva i od kojih sam puno naučio.
Danas me posebno raduje vidjeti uspjeh kod ljudi kojima pomažem, jer u nekom trenutku prestaneš ganjati samo vlastiti uspjeh.
Najbolji savjet dala mi je, usput, jedna tadašnja klijentica: da ne postoji besplatan ručak. Kasnije mi je iskustvo to potvrdilo. Sve što danas doživimo posljedica je minulog rada, pozitivnog ili negativnog djelovanja, i ništa se ne događa preko noći, nego kumulativno.
Ništa nije besplatno, sve što se događa, netko je to platio — novcem, vremenom, radom, ili kombinacijom sve troje.
Novac gledam kao medij komunikacije, kao alat, a ne cilj. Bitno mi je raspolagati njime odgovorno i imati dovoljno financijskog zaleđa da mogu objektivno donositi poslovne odluke. Novac mora kolati, trebaš ga uložiti da bi se vratio, ne smiješ biti u grču oko svakog potrošenog eura. Mislim da je to karakteristika ljudi koji su nešto gradili ni iz čega, kojima ništa nije bilo dano na pladnju. Oduvijek mi je bilo jasno, logično, kao dio moje prirode, da novac mora teći, da moraš uložiti vrijeme, novac i rad u nešto da bi to urodilo plodom. S druge strane, jako puno ljudi teško se odriče novca, ne nužno zato što im je taj iznos u tom trenutku značajan, nego je to stvar mentaliteta.
Ogroman novac sam uložio u edukacije, ali to mi je dio posla, dio mene, ja non-stop nešto izučavam.
Privatno najviše volim trošiti na iskustva: druženje s dragim ljudima i hobije, jer me to puni pozitivnom energijom. Puno ulažem i u edukaciju i profesionalno usavršavanje, to mi je velika stavka potrošnje.
Odrastao sam s dvoje bankara u obitelji, pa sam naučio konzervativan pristup i oprez prema riziku, što mi je ponekad bilo i limitirajuće, jer sam ja iz drugog konteksta i mindseta. Uvijek sam imao koga pitati za savjet, ali sam po prirodi „lone wolf” pa sam većinu stvari naučio na svoju ruku, kroz greške.
Što bih volio ranije znati? Teško je odgovoriti a da ne zvuči kao fraza. Realno, briga o novcu ozbiljno mi je krenula tek kad sam počeo nešto imati, kada sam izašao iz te početne faze preživljavanja. Savjet koji bih danas dao sebi tada ne bi ni upalio, jer tad jednostavno nisam imao od čega. Ne treba romantizirati „što bi da sam tada imao ovu pamet“… Jer, sve i da sam imao sva ova znanja o novcu i investiranju, ne bih imao s čime.
Vodilja mi je: ulaži onoliko koliko si spreman izgubiti. Kroz posao sam prošao četiri ozbiljne krize i preživio ih samo zato što nikad nisam sve stavio u jednu košaru.
Ha ha, sreće uopće nisam imao 😊 Sve je išlo sporo i mukotrpno. Znate ono kad netko kaže – baš mi se poklopilo. E pa meni se nije ništa poklopilo, sve sam morao sam poklapati. Ono što me vodilo dolazi iz sporta, kojim sam se bavio poluprofesionalno. Iz karatea pamtim treninge gdje su treneri odbrojavali sekunde do kraja sparinga, i onda kad misliš da je gotovo – produžavali. Poanta je: ne odustaješ baš kad ti je najteže.
Slično je bilo i s biljarom. U jednom trenutku sam stagnirao i skoro odustao, ali sam si dao još mjesec i pol, promijenio pristup, i napravio pomak. Taj pomak je došao kao rezultat konzistentnosti, ne sreće. Pokušavam isto primijeniti u poslu.
Investiram, kombinacija niskorizičnog i srednje do visokorizičnog pristupa.
Krenuo sam nakon završenih edukacija, vrlo konzervativno. Cilj mi je bio siguran portfelj, uz manji dio za rizičniju „igru”. Pristup mi je pasivniji, jednostavno zato što uz sve druge obveze nemam vremena aktivno se time baviti.
Imaj strpljenja. To je to.
Idealan život je onaj koji možeš živjeti u skladu sa svojim vrijednostima, okružen ljudima koje si sam odabrao, uz slobodu da u bilo kojem trenutku kažeš „ne“ onome što ti ne odgovara. Bez lažne skromnosti, takav život i živim. Financijska neovisnost je temelj, ali sve ostalo, sloboda osobnog razvoja, vrijeme, znanje – čovjek može graditi u bilo kojoj fazi života i nikad nije kasno. Na kraju pamtimo trenutke, iskustva i ljude, ne stvari i stanje računa. Uz sve to, zdravlje i sretna obitelj su preduvjet bilo kakve definicije idealnog života.
Razmišljajte o svojoj budućnosti. Zamislite se za 20, 30 godina. Ne treba vam kristalno jasna slika, dovoljno je da osjetite smjer. Velike stvari grade se kroz konzistentnost, ne kroz velike poteze u kratkom roku. Investirajte u sebe, ne trošite više nego što si možete priuštiti, učite o pametnom ulaganju. Uštedjeti 100 eura mjesečno je bolje nego ne štedjeti ništa, nemojte imati prazan štedni račun, a voziti auto vrijedan kao manji stan.
I na kraju — ne bavite se tuđim životima, bavite se svojim. Zaboravite na usporedbe.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
