Emocionalna regulacija jedna je od najvažnijih investicijskih vještina
Znanje o tržištima nije dovoljno da bi netko bio dobar investitor. Možete razumjeti dionice, ETF-ove, kamatne stope i poslovne rezultate, ali ako u trenutku snažnog pada tržišta strah promijeni unaprijed postavljeni plan, financijska pismenost vrlo brzo postaje manje važna od sposobnosti upravljanja vlastitim reakcijama.
Upravo je to jedna od glavnih teza psihologa Jasona N. Lindera, koji ulaganje promatra kroz emocionalnu regulaciju, strpljenje i sposobnost podnošenja neizvjesnosti. U radu s klijentima primijetio je da se mnoge pogreške povezane s novcem ne događaju zato što ljudi ne razumiju što bi racionalno trebali učiniti, nego zato što u trenutku pritiska više ne mogu ostati pri odluci koju su donijeli dok su okolnosti bile mirne.
Dobar primjer daje tržišni slom iz ožujka 2020. Linder opisuje klijenta koji je tijekom pandemijskog pada prodao sva ulaganja. Znao je da su veliki padovi sastavni dio tržišta i da su se burze povijesno oporavljale, ali potreba da u trenutku snažnog straha nešto učini bila je jača od njegova dugoročnog plana.
U tome je jedan od problema koji se često zanemaruje kada se govori o ulaganju. Investitori puno vremena troše na pitanje što kupiti, a znatno manje na pitanje kako će se ponašati kada ono što su kupili izgubi 20 ili 30 posto vrijednosti.
Pad tržišta stvara snažan osjećaj da treba reagirati. Kada cijene padaju, prodaja počinje izgledati kao zaštita kapitala. Kada neka dionica snažno raste i o njoj se govori na svim kanalima, kupnja počinje izgledati kao posljednja prilika.
Problem je što osjećaj da nešto treba učiniti odmah sam po sebi nije informacija.
Linder upozorava upravo na taj trenutak u kojem emocija poprima oblik činjenice. Investitor više nema osjećaj da ga je strah, nego da je zaključio da mora prodati. Kod euforije se događa suprotno: strah od propuštanja rasta počinje izgledati kao investicijska analiza.
Zbog toga je dugoročno ulaganje mnogo više od izbora imovine. Ono podrazumijeva sposobnost ostanka na tržištu i u razdobljima kada rezultat mjesecima ili godinama izgleda lošije od očekivanja.
Morgan Housel tržišnu volatilnost opisuje kao cijenu sudjelovanja na tržištu, a ta je razlika važna. Ako investitor svaki pad doživljava kao dokaz da je pogriješio, vrlo će teško ostati dovoljno dugo u ulaganjima da ostvari dugoročni učinak strategije.
Digitalne platforme dodatno su promijenile način na koji ljudi doživljavaju ulaganje. Vrijednost portfelja moguće je provjeriti u nekoliko sekundi, tržišne vijesti stižu cijeli dan, a svako veće kretanje odmah prati niz analiza, komentara i prognoza.
To lako stvara dojam da će investitor čestim praćenjem tržišta imati veću kontrolu nad rezultatom.
U stvarnosti se može dogoditi suprotno. Što češće gledamo cijenu imovine, to češće smo izloženi kratkoročnim promjenama koje zahtijevaju nikakvu reakciju, ali psihološki izgledaju važno. Dvoje ljudi mogu imati potpuno isti portfelj, a jedan će zbog provjeravanja vrijednosti deset puta dnevno doživljavati ulaganje kao stalan izvor stresa, dok će drugi isti portfelj promatrati kroz višegodišnje razdoblje.
Slično vrijedi i za količinu informacija. Analiza je potrebna, posebno kod ulaganja u pojedinačne kompanije, ali dodatna informacija nema beskonačnu vrijednost. Financijska tržišta reagiraju vrlo brzo, institucionalni investitori raspolažu tehnološkom i informacijskom infrastrukturom koju mali ulagač nema, a velik dio javno dostupnih vijesti već je ugrađen u cijenu prije nego što ih prosječan investitor pročita.
Zato stalno traženje još jedne analize, prognoze ili potvrde ponekad više govori o potrebi investitora za osjećajem kontrole nego o kvaliteti investicijske odluke.
Većina investitora prihvaća rizik dok cijene rastu. Stvarna tolerancija na rizik pokazuje se tijekom pada.
Investitor koji na upitniku brokera navede da može prihvatiti visoku volatilnost može vrlo brzo promijeniti mišljenje kada portfelj izgubi nekoliko mjesečnih plaća. Upravo zbog toga procjena rizika ne bi trebala završiti pitanjem koliki prinos netko želi ostvariti. Jednako je važno koliko velik privremeni gubitak može podnijeti bez promjene strategije.
To postaje posebno važno kod ulaganja posuđenim novcem. Financijska poluga povećava potencijalni prinos, ali i gubitak, dok istodobno smanjuje prostor za strpljenje. Pad tržišta puno je lakše podnijeti kada je uložen kapital koji godinama neće biti potreban nego kada investitor zna da iza pozicije postoji dug koji mora vratiti.
Zato pitanje prije ulaganja ne bi trebalo biti samo koliko se može zaraditi. Korisnije je razmotriti i što bi se dogodilo kada bi ulaganje izgubilo trećinu vrijednosti i ostalo na toj razini godinu ili dvije.
Odgovor često govori više o prikladnosti ulaganja od očekivanog prinosa prikazanog u tablici.
Jedan od načina smanjivanja utjecaja emocija jest smanjivanje broja odluka koje investitor mora donositi.
Kod redovitog automatskog ulaganja odluka se donosi unaprijed. Određeni iznos ulaže se periodično bez pokušaja procjene je li tržište tog dana skupo, jeftino ili pred novim padom. Time se ne uklanja tržišni rizik, ali se smanjuje mogućnost da strah ili euforija svaki mjesec ponovno određuju hoće li se investirati.
Linder upravo u tome vidi jednu od prednosti sustavnog ulaganja: odluka se donosi prije nego što nastupi emocionalno intenzivna situacija.
Isti princip vrijedi i šire u osobnim financijama. Automatsko izdvajanje za štednju, ulaganje ili mirovinu često je učinkovitije od oslanjanja na odluku da će se novac odvojiti na kraju mjeseca. Sustav preuzima dio posla koji bi inače ovisio o disciplini u svakom pojedinom trenutku.
U teoriji je moguće izračunati portfelj s najboljim očekivanim odnosom rizika i prinosa. U stvarnom životu taj portfelj nema veliku vrijednost ako ga investitor napusti nakon prvog ozbiljnog pada.
Zato osobne financije imaju komponentu koju je teško svesti na tablicu. Investicijska strategija mora odgovarati prihodima, imovini, životnoj dobi i ciljevima, ali i stvarnoj sposobnosti osobe da podnese promjene vrijednosti svoje imovine.
Portfelj zbog kojeg investitor neprestano provjerava aplikaciju, gubi san pri svakom padu ili mijenja strategiju nekoliko puta godišnje vjerojatno nosi više rizika nego što ta osoba može mirno prihvatiti.
Najveća prednost dugoročnog investitora zato ne mora biti sposobnost predviđanja sljedećeg poteza tržišta. Takvu sposobnost ionako nitko nema pouzdano.
Mnogo važnije može biti prepoznati razliku između nove informacije koja opravdava promjenu odluke i vlastitog straha koji samo traži razlog za djelovanje.
Jer na tržištu je ponekad najskuplja odluka upravo ona koju donesemo samo zato što imamo osjećaj da nešto moramo učiniti odmah.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
