Jedanaest je navečer. Iza vas je jedan od onih dana – šef, gužva, kuća, sve odjednom. Ležite u mraku s mobitelom i, ni sami ne znate kako, košarica u webshopu se napunila. Haljina koju ne trebate. Krema viška. Nešto za kuhinju. Palac već lebdi nad „Plati”. I na sekundu vam bude lakše.
Ta košarica je pola sata boljeg raspoloženja, slučajno zapakirano u haljinu.
Cynthia Cryder, Jennifer Lerner i njihovi kolege pokazali su 2008. nešto što su nazvali „bijeda nije škrta”. U pokusima su tužni ljudi bili spremni platiti osjetno više za istu stvar nego oni mirna raspoloženja. A nije ih gonila samo tuga. Tuga nas okrene prema sebi – kad nam je teško, povučemo se u vlastitu glavu i ojača onaj tihi „zaslužila sam nešto lijepo”. Mozak u tom trenutku kupuje olakšanje. Stvar je samo izlika koja se zatekla pri ruci.
Nevolja je što olakšanje ispari za par minuta, a stvar ostane. Tako na prvi problem – loš dan – sjedne drugi: račun. Paket stigne za dva dana, otvorite ga, i ono uzbuđenje splasne gotovo istog trena, jer ono što vam je sinoć trebalo nije se moglo zapakirati. Trebala vam je utjeha, a nju nijedan webshop ne drži na zalihi.
Najgore je što se to zna zavrtjeti u krug. Loš dan povuče kupnju, kupnja donese kratko olakšanje, a kad ono prođe, stigne račun i s njim nova doza krivnje. Ta krivnja pogorša isto ono raspoloženje koje je sve i pokrenulo, i evo vas opet na početku – samo s manje novca i težim osjećajem. Trgovine to znaju bolje od nas. Zato vas akcije i „još samo danas” najčešće dočekaju navečer, kad ste umorni i najmanje otporni. Malo tko kupuje impulzivno u devet ujutro, odmoran i dobre volje.
Da se razumijemo, nije problem u tome da si ponekad nešto lijepo priuštite. Problem je u razlici između kupnje koju birate i kupnje koja bira vas. Kad mirni odete i uzmete nešto što ste dugo željeli, to je užitak. Kad vas ružna večer odgura do košarice, to je bijeg, a bijeg se prije ili poslije negdje naplati. Prva kupnja ostavi vas zadovoljnom. Druga vas ostavi s hrpom stvari koje stoje s etiketom i s nejasnim osjećajem da vas je nešto opet nadmudrilo.
Što tu pomaže, a da si ne zabranite svaku sitnu radost?
U coachingu čujem stalno istu rečenicu: „pa zaslužila sam”. I naravno da jesu. Ali kad zagrebemo ispod te kupnje, gotovo nikad ne nađemo želju za stvari. Nađemo umor, ili praznu večer koju je trebalo nečim popuniti. Stvar je samo bila najbliža pri ruci.
Košarica ne zna da ste imali grozan dan i rado će vam ponuditi utjehu na rate. Ali račun na kraju mjeseca taj dan pamti do u detalj – i naplati ga po punoj cijeni.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
