Tri ponašanja koja otkrivaju visoku emocionalnu inteligenciju
Nije dovoljno znati prepoznati vlastite emocije. Prava emocionalna inteligencija vidi se u onim neugodnim trenucima kada nas netko kritizira, razočara ili upozori da smo pogriješili.
Netko će tada povisiti ton, prebaciti krivnju ili se povući u tišinu. Druga osoba zastat će, pokušati razumjeti što se dogodilo i tek onda odgovoriti. Upravo se u toj kratkoj stanci između osjećaja i postupka krije jedna od najvažnijih razlika.
Psihoterapeutkinja i autorica Erin Leonard ističe tri ponašanja koja pokazuju visoku razinu emocionalne inteligencije: promišljen odgovor umjesto impulzivne reakcije, postavljanje granica umjesto pasivne agresije te iskreno preuzimanje odgovornosti za vlastite pogreške.
To ne znači da emocionalno inteligentne osobe uvijek ostaju mirne, nikada ne griješe i savršeno upravljaju svakim odnosom. I one mogu izgubiti strpljenje, reći nešto pogrešno ili donijeti lošu odluku. Razlika je u tome što su spremne pogledati vlastito ponašanje i nešto iz njega naučiti.
Kritika, čak i kada je dobronamjerna, lako se može doživjeti kao napad. Prva reakcija često je obrana: opravdavanje, protunapad ili nabrajanje pogrešaka druge osobe.
Emocionalno inteligentna osoba pokušava ne dopustiti da prvi val ljutnje ili srama preuzme cijeli razgovor. Zastane i razmisli postoji li u onome što čuje nešto vrijedno pažnje.
To ne znači da automatski prihvaća svaku kritiku. Može zaključiti da je primjedba nepravedna, pretjerana ili izrečena iz pogrešnih razloga. No prije nego što odgovori, pokušava sagledati i vlastiti doprinos problemu.
Takav odgovor obično je mirniji i precizniji. Umjesto rečenice: „Ti uvijek sve prebacuješ na mene”, može reći: „Razumijem zašto ti je to zasmetalo, ali situaciju nisam doživio na isti način.”
Razlika nije samo u tonu. Reagiranje pokušava pobijediti u trenutku, dok promišljen odgovor pokušava razumjeti problem i sačuvati ono što je u odnosu važno.
U poslovnom okruženju ta sposobnost posebno dolazi do izražaja. Kada zaposlenik, kolega ili klijent ukaže na propust, emocionalno inteligentna osoba ne mora odmah dokazivati da je u pravu. Najprije provjerava činjenice, razdvaja osobni osjećaj od sadržaja poruke i tek onda odlučuje kako će postupiti.
Kada osjetimo da je netko iskoristio našu dobrotu, ljutnja je razumljiva. Problem nastaje kada tu ljutnju ne izrazimo otvoreno, nego drugu osobu pokušavamo kazniti ignoriranjem, ogovaranjem, odgađanjem ili prikrivenim sabotiranjem.
Pasivna agresija često izgleda kao mir, ali iza nje se nalazi neizgovorena poruka: „Povrijedio si me, pa ću sada pronaći način da i ti to osjetiš.”
Emocionalno inteligentna osoba takvu situaciju promatra kao važnu informaciju. Ako netko redovito traži usluge, ne vraća posuđeni novac, očekuje stalnu dostupnost ili manipulira osjećajem krivnje, nije nužno pokretati veliki sukob. Potrebno je promijeniti granice odnosa.
To može značiti da sljedeći put kažemo kako nemamo vremena, odbijemo posuditi novac ili predložimo druženje koje ne podrazumijeva da ćemo ponovno mi platiti cijeli račun.
Granica ne mora biti gruba da bi bila čvrsta. Njezina svrha nije kažnjavanje druge osobe, nego zaštita vlastitog vremena, energije i dostojanstva.
Upravo tu mnogi griješe. Vjeruju da imaju samo dvije mogućnosti: sve trpjeti ili potpuno prekinuti odnos. Između tih krajnosti postoji čitav prostor u kojem možemo jasno reći što nam odgovara, a što više nećemo prihvaćati.
Jedan od najsnažnijih znakova emocionalne zrelosti jest sposobnost da sami prepoznamo kada smo nekoga povrijedili.
Ponekad nas nitko ne mora suočiti s pogreškom. Nakon razgovora shvatimo da nismo slušali, da smo bili sebični, nepravedni ili previše zaokupljeni vlastitim problemima. Taj osjećaj nelagode nije nužno nešto što treba potisnuti. Može biti signal da trebamo popraviti odnos.
Iskrena isprika nije: „Žao mi je ako si se uvrijedio.” Takva rečenica odgovornost prebacuje na osjećaje druge osobe.
Zrela isprika zvuči konkretnije: „Žao mi je što te nisam saslušao. Bio sam usredotočen na sebe i razumijem zašto te to povrijedilo.”
Osoba s visokom emocionalnom inteligencijom može priznati pogrešku jer vlastitu vrijednost ne veže uz ideju da uvijek mora biti u pravu. Zna da pogrešan postupak ne znači automatski da je loša osoba. Ali znači da ima odgovornost nešto promijeniti.
S druge strane, isprika koja dolazi tek kada više nema izlaza često je popraćena opravdanjima i umanjivanjem štete. Tada čujemo rečenice poput: „Dobro, pogriješio sam, ali i ti si…” ili „Nije to bilo tako strašno.”
Takva isprika najčešće pokušava zaustaviti posljedice, a ne razumjeti bol koju je postupak izazvao.
Emocionalno inteligentna osoba nije netko tko nikada ne pokazuje ljutnju, tugu ili razočaranje. Potiskivanje emocija nije isto što i upravljanje emocijama.
Cilj nije postati osoba koju ništa ne može uzdrmati. Cilj je prepoznati što osjećamo, razumjeti odakle taj osjećaj dolazi i odlučiti što ćemo s njim učiniti.
Ponekad ćemo svejedno reagirati prebrzo. Možda ćemo postaviti granicu tek nakon što smo predugo tolerirali neprihvatljivo ponašanje. Možda ćemo se ispričati kasnije nego što je trebalo.
Emocionalna inteligencija ne traži savršenstvo. Ona se razvija kroz spremnost da se vratimo neugodnom trenutku, priznamo vlastiti dio odgovornosti i sljedeći put pokušamo postupiti bolje.
Na kraju, nije presudno koliko dobro govorimo o emocijama. Mnogo više o nama otkriva ono što učinimo kada smo povrijeđeni, prozvani ili suočeni s vlastitom pogreškom.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
