Poznajem jednu ženu koja kaže “ja sam samo direktna” onako kako drugi ljudi kažu “nazdravlje” — automatski, obično nakon što joj je iz usta već izašlo nešto nepristojno. Prošli tjedan je rekla baristi da mu je zobeno mlijeko “očito pokvareno” jer joj kava nije bila po ukusu. Nije bilo pokvareno, samo joj taj dan nije pasao okus. On se svejedno ispričao, svejedno joj napravio novu, a ona je izašla bez hvala, već mi usput objašnjavajući kako “nema vremena za nesposobnost”.
Nije bogata. Ne vozi ništa posebno. I baš je to ono što ljudi često ne razumiju kod privilegije. Stalno čekamo da izgleda očito: dizajnerska torba na stolu, osoba koja nikad nije pogledala račun iz dućana, netko tko usput kaže “pa samo uzmi mjesec dana pauze”, kao da je stanarina ili kredit neka imaginarna karakterna mana. Ali postoji i tiša vrsta privilegije. Ona se ne vidi u tome što netko posjeduje. Vidi se u tonu. U sigurnosti da se pravila za njih ipak malo savijaju. U uvjerenju da je njihova neugodnost, nekako, hitan slučaj za sve oko njih.
Neki to zovu “Karen energija”. Ali nije stvar u frizuri, godinama ili spolu. Stvar je u stavu. Ja nisam teška, ja samo imam standarde. Ja nisam bezobrazna, ja sam direktna. Ja nisam entitled, ja se samo znam zauzeti za sebe. A nekad, ne. Nekad samo iscrpljuješ ljude oko sebe.
Tu stvari postaju malo nezgodne, jer ja stvarno volim ljude koji imaju standarde. Pogotovo žene. Većina nas je desetljećima trenirana da budemo zahvalne za mrvice: tihi glas, bez neugodnosti, beskrajno razumijevanje, osmijeh dok nam se pola života polako cijedi iz tijela. Zato da, imaj standarde. Reci ne. Odbij loš tretman. Traži novac. Vrati hladnu hranu. Izađi iz prostorije kad te netko ne poštuje.
Ali postoji stvarna razlika između žene koja je napokon naučila stati iza sebe i osobe koja je samo nesigurnost zamijenila arogancijom. Samopoštovanje kaže: i ja sam važna. Umišljenost kaže: ja sam važnija. Samopoštovanje zna čuti ne. Umišljenost čuje ne i odmah počinje slagati slučaj zašto je netko nesposoban, lijen, ljubomoran, neprofesionalan ili osobno radi protiv nje.
To nisu standardi. To je ego koji se nikad nije pošteno upoznao s otporom.
A ljudi koji stalno govore “ja sam samo direktna” često su najgori primjer. Direktno je jasno. Direktno je iskreno. Direktno nije istovariti svoje loše raspoloženje na konobaricu, recepcionarku, mlađu kolegicu ili nekog jadnog agenta korisničke službe koji je ionako premalo plaćen da uz plaću još mora probavljati i tvoju osobnost. Puno toga što se danas zove direktnost zapravo je samo loša emocionalna regulacija. Ako tvoja “istina” uvijek ostavi nekoga manjim, nervoznijim ili posramljenim, možda to nije istina. Možda su to samo loše manire sa samopouzdanjem.
Najgore je što privilegija često zvuči jako razumno. Rijetko se pojavi kao čista bahatost. Češće dođe odjevena kao praktičan savjet. Samo promijeni posao. Samo se preseli. Samo otidji na terapiju. Samo uzmi par dana za sebe. Samo plati pomoć. Samo ga ostavi. Samo kreni ispočetka.
Ta riječ, samo, radi jako puno tihe štete. Ona pretpostavlja da svi trčimo istu utrku, u istim tenisicama, s istom kartom i istim brojem za hitne slučajeve. Ne vidi da odlazak iz lošeg odnosa nije samo emotivna odluka. To može biti financijska, pravna, stambena, obiteljska i egzistencijalna operacija. Ne vidi da odmor košta, terapija košta, čuvanje djece košta, mir košta.
Neki ljudi žive kao da je život meni. Ne sviđa ti se posao? Odaberi drugi. Umorna si? Odmori se. Prezauzeta si? Delegiraj. Osjećaš se zaglavljeno? Reinvent yourself, draga. Krasno, ako živiš unutar tog menija. Većina ljudi živi unutar računa koji dolazi petnaestog u mjesecu.
I privilegija se iskreno uvrijedi kad je nazoveš privilegijom, jer ona sebe ne doživljava tako. Ona se doživljava kao pametna, sposobna, disciplinirana, normalna. Možda i jest. Možda je uz to imala partnera koji nosi pola tereta, roditelje koji mogu uskočiti, stabilan živčani sustav, pristojnu plaću, zdravlje, naslijeđeno samopouzdanje ili luksuz da nikad nije morala donositi veliku odluku iz čistog straha. Lakša startna pozicija nije grijeh. Problem je praviti se da su svi krenuli s iste crte.
Izraz “Karen” zgodno i lijeno od ovoga napravi ženski problem. Da, svi znamo tu ženu koja traži menadžera, piše dramatične pritužbe i svaku manju neugodnost proglašava “neprihvatljivom”. Ali ista energija postoji posvuda. To je muškarac koji plane na konobara jer ručak kasni 5 minuta. Šef kojem je riječ “molim” očito dodatni trošak. Klijent koji plaća najjeftiniji paket, a očekuje tretman kao da ti financira kredit za stan. Susjeda koja misli da se cijela zgrada treba organizirati oko njezinih preferencija.
To nije demografija. To je mentalitet. Mentalitet osobe navikle da se njezina nelagoda tretira kao glavni događaj.
I najčudnije je što takva osoba često stvarno vjeruje da se bori za pravdu. Nije stvar u meni, stvar je u principu. Naravno. Samo što se taj princip nekako uvijek pojavi kad netko nije dobio bolji stol, brži termin, iznimku, popust, upgrade ili poseban tretman. “Princip” je lijepa riječ. Nekad je to samo mali šešir koji ego stavi na glavu da izgleda ozbiljnije.
Novac može kupiti bolji hotel, bolje sjedalo, boljeg odvjetnika, bolju kremu i bolje svjetlo za tvoje loše ponašanje. Ali ne može kupiti osnovnu pristojnost pod pritiskom. To je pravi test. Ne kako se netko ponaša kad sve ide po njegovom. To je lako. To je besplatno. Gledaj što se dogodi kad mu kažu ‘ne’.
Tada se vidi ima li u osobi nešto stabilno ili samo dobro obučeni ego. Prava klasa se vidi u tome kako se ponašaš prema ljudima koji ti ne mogu ništa: blagajnici, asistentici, čistačici, recepcionarki, osobi koja ti mora prenijeti lošu vijest. Ako i tada vidiš ljudsko biće ispred sebe, dobro je. Ako odmah posežeš za tonom, prijetnjom, statusom ili energijom znate li vi tko sam ja, problem nikad nije bio u usluzi.
Najlakše je uz ovakav tekst odmah zamisliti nekog drugog. Rodicu. Bivšu šeficu. Ženu iz grupnog chata koja sve zove “sramotom”. Klijenta koji se prema hitnosti odnosi kao prema osobnosti. Ali korisnije pitanje je manje zabavno: gdje sam ja out of touch?
Gdje tuđu iscrpljenost zovem lijenošću? Gdje oprez zamijenim za negativnost? Gdje dijelim savjete koji zvuče jednostavno samo zato što ja nikad nisam morala platiti njihovu punu cijenu? Gdje očekujem milost od drugih, a sama je nudim u vrlo malim količinama?
Ovo nije tekst o krivnji. Krivnja je često samo ego koji je drugačije zapakiran. Omogući ti da pet minuta nešto osjećaš, a onda se uredno vratiš biti ista osoba. Ovo je tekst o primjećivanju. Da primijetiš kad ti je nešto bilo lakše. Da primijetiš kad govoriš iz sigurnosti koju netko drugi nema. Da primijetiš kad tvoj loš dan pokušava postati tuđa kazna. Da zastaneš, samo na sekundu, prije riječi samo.
Jer nije sve što te smeta nepravda. Nekad je to obična činjenica da i drugi ljudi postoje sa svojim umorom, granicama i lošim danima.
Svijet nije recepcija, a ljudi u njemu nisu osoblje zaposleno da upravlja tvojim raspoloženjem.
Zato da, zauzmi se za sebe, traži bolje, nemoj se smanjivati. Ne prihvaćaj mrvice i ne zovi ih večerom. Ali nemoj brkati snagu s glasnoćom. Jedno znači imati glas, a drugo znači očekivati da se svi oko tebe utišaju čim ti odlučiš progovoriti.
A budući da nam svemir povremeno pokloni savršene primjere, evo jedne od mojih omiljenih malih priča o ‘entitlementu u divljini’.
Let United Airlinesa iz New Yorka je otkazan. Naravno, izlaz za ukrcaj odmah se pretvara u ljudski ekspres-lonac: umorni putnici, loša rasvjeta, koferi na kotačićima i jedna jadna zaposlenica na gateu koja pokušava sve ponovno ukrcati, dok se u sebi vjerojatno pita gdje je točno pogriješila u životu.
Onda jedan muškarac progura svoj put do početka reda.
Naravno da se progura. Redovi su za ljude koji ne nose nevidljive krune.
Baci kartu na pult i kaže: “JA MORAM biti na ovom letu. I mora biti PRVA KLASA.”
Zaposlenica ostane mirna i kaže: “Žao mi je, gospodine. Pomoći ću vam, ali prvo moram riješiti ljude koji već čekaju.”
Razumno.
Što ga, naravno, duboko uvrijedi.
Napuhne se i glasno pita: “IMATE LI VI UOPĆE POJMA TKO SAM JA?”
Zaposlenica se nasmiješi, uzme mikrofon i objavi cijelom terminalu:
“Molim vašu pažnju. Ovdje na Gateu 14 imamo putnika koji ne zna tko je. Ako mu netko može pomoći s identitetom, molimo da se javi na Gate 14.”
Red prasne u smijeh.
Muškarac, sada već potpuno prepečen, pogleda je bijesno i kaže: “J*** se.”
Ona se ponovno nasmiješi.
“Žao mi je, gospodine. I za to ćete morati stati u red.”
I tako se, dame i gospodo, prvorazredni entitlement rješava ekonomskom razinom strpljenja i poslovnom klasom tajminga.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
