Student ulazi u prostoriju u majici s ogromnim licem Barryja Manilowa. Majica je birana pažljivo, jer su prethodne provjere pokazale da tog pjevača njegova generacija drži neukusnim. Zadrži se nekoliko trenutaka, izađe, i onda ga pitaju koliko će se ljudi poslije sjetiti tko mu je bio na prsima.
Procijenio je otprilike polovicu prostorije. Sjetila se približno četvrtina.
Pokus su Thomas Gilovich, Victoria Medvec i Kenneth Savitsky objavili 2000. i pojavu nazvali efektom reflektora (spotlight effect).
Ime je precizno. Svatko od nas cijeli dan stoji u središtu vlastite pozornice, jer svoje misli, svoje lice i svaku svoju nespretnost gledamo iz prvog reda. Onda tu sliku, bez razmišljanja, prenesemo na druge, kao da i oni sjede na istom mjestu. A oni sjede u svojim prvim redovima, zauzeti svojom majicom. Ima to i stariju podlogu. Većinu ljudske povijesti čovjek je proveo u skupini od nekoliko desetaka ljudi, u kojoj je tuđe mišljenje doista odlučivalo hoće li ostati unutra. Mozak i danas računa po toj staroj tablici, iako u sobi sjede ljudi koje više nikad nećete vidjeti. To vam je kao kad prvi put čujete svoj glas na snimci. Vama je nepodnošljiv, a ljudi oko vas slušaju ga godinama i nikome ništa nije bilo čudno.
Isto vrijedi i u drugom smjeru. U istom su istraživanju ljudi s majicama koje su rado nosili procijenili da će ih prepoznati gotovo polovica prisutnih. Prepoznalo ih je osmero od sto. Jednako slabo, dakle, prolazi i ono čime se ponosimo.
Cijena tog efekta ne vidi se odmah, jer se plaća u onome što nismo napravili. Zbog njega netko ne postavi pitanje na sastanku, iako je pitanje dobro. Zbog njega se netko ne javi za prezentaciju, ne ode sam na događanje, ne obuče ono što voli, ne pošalje poruku prvi. U pozadini svakog od tih trenutaka stoji zamišljena prostorija puna ljudi koji gledaju i ocjenjuju. Ta je prostorija gotovo prazna.
Efekt je najjači kad se osjećamo izloženo. Prije prezentacije, na razgovoru za posao, prvog dana na novom mjestu. Tremu osjećamo iznutra, u punoj jačini, pa pretpostavimo da se izvana vidi jednako jako. Vidi se osjetno slabije. Drugi vide osobu koja govori malo brže nego inače, i tu njihova analiza staje.
Na treninzima prezentacijskih vještina radim vježbu koja to sruši u jednoj minuti. Nakon svakog nastupa zamolim publiku da napiše što im je prvo palo na pamet. Govornik očekuje popis pogrešaka. Dobije rečenice o sadržaju i povremeno komentar da je djelovao smireno. Onda nastane tišina u kojoj svatko preračunava koliko je godina trošio energiju na „publiku“ koja gleda nešto sasvim drugo.
Sad ćete reći: „Dobro, ali moj slučaj ima svjedoke.” Ima ih, i baš je u tome stvar. Svaki od tih svjedoka istovremeno brine o vlastitoj majici.
Vratimo se onom studentu u majici. Izašao je iz prostorije uvjeren da ga je pola sobe vidjelo i zapamtilo. Većina je zapravo razmišljala o tome kako im stoji kosa, hoće li stići na tramvaj, je li pitanje koje su htjeli postaviti glupo i što će skuhati za večeru. Reflektor koji osjećate na sebi vaš je vlastiti, i držite ga sami. Pa možete ga onda i spustiti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
