Možete li prihvatiti samo imovinu, a odbiti dugove pokojnika?
Ostavinski postupak je pravomoćno završen, rješenje o nasljeđivanju odavno je postalo pravomoćno, obiteljska kuća upisana je na nasljednike, život se polako vratio u uobičajeni ritam i čini se kako su sva pitanja vezana uz ostavinu konačno riješena. Međutim, nekoliko mjeseci, a ponekad čak i nekoliko godina kasnije, na kućnu adresu stiže preporučena pošiljka banke, odvjetničkog ureda ili druge pravne osobe u kojoj se od nasljednika zahtijeva podmirenje duga pokojnika za koji do tada nitko nije znao.
Prva reakcija gotovo je uvijek ista. Kako je moguće da se dug pojavljuje tek sada kada je ostavinska rasprava odavno završila?
Odgovor nije uvijek jednostavan, ali jedno je važno razumjeti već na samom početku. Ostavinski postupak nije postupak u kojem se utvrđuju svi dugovi ostavitelja. Njegova svrha nije provjeriti postoje li sve tražbine vjerovnika niti sastaviti konačan popis svih obveza koje je pokojnik imao za života. Zbog toga sama činjenica da određeni dug nije bio spomenut tijekom ostavinskog postupka ne znači da on pravno ne postoji niti da ga vjerovnik više ne može zahtijevati.
Prije nego što se uopće počne raspravljati o osnovanosti takvog zahtjeva, potrebno je odgovoriti na jedno drugo pitanje koje je, s pravnog stajališta, još važnije. Tko je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđen kao nasljednik ostavitelja?
To pitanje nije puka formalnost. Upravo od odgovora na njega ovisi tko može odgovarati za dugove ostavitelja.
Članak 139. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju propisuje da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja. Drugim riječima, odgovornost proizlazi iz samog statusa nasljednika. Ako određena osoba nije utvrđena kao nasljednik pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, ona u pravilu neće ni odgovarati za ostaviteljeve dugove.
Međutim, time priča tek počinje.
Mnogi građani smatraju da će, ako se dug pojavi nakon završetka ostavinskog postupka, biti dužni platiti sve što vjerovnik od njih zatraži. Hrvatsko nasljedno pravo ipak postavlja jasnu granicu. Članak 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju propisuje da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Time zakon štiti nasljednika od neograničene odgovornosti, ali istodobno omogućuje vjerovnicima da svoje tražbine ostvare u granicama koje zakon dopušta.
U praksi se posebno zanimljive situacije pojavljuju kada iza pokojnika ostane više nasljednika.
Zamislimo da je otac iza sebe ostavio obiteljsku kuću vrijednu 300.000 eura i troje djece koja su proglašena njegovim nasljednicima, pri čemu je svatko naslijedio jednu trećinu ostavine. Nakon godinu dana banka se javlja s tvrdnjom da pokojnik nije otplatio kredit u iznosu od 60.000 eura.
Većina ljudi u takvoj bi situaciji zaključila da će banka svakom od troje djece poslati račun na 20.000 eura. Međutim, pravila solidarne odgovornosti ne funkcioniraju na taj način.
Članak 139. stavak 4. Zakona o nasljeđivanju propisuje da, kada ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela.
Institut solidarne odgovornosti često se pogrešno razumije, iako je njegova svrha zapravo vrlo praktična. On znači da vjerovnik nije obvezan pojedinačno potraživati odgovarajući dio duga od svakog nasljednika. Umjesto toga može zahtijevati ispunjenje cijele tražbine od jednog od njih, naravno u granicama njegove zakonske odgovornosti.
Primjerice, ako je jedan od troje nasljednika zaposlen, ima redovita primanja i raspoloživu imovinu, vjerovnik će nerijetko upravo od njega pokušati ostvariti naplatu cijelog potraživanja, umjesto da vodi tri odvojena postupka protiv svakog nasljednika.
Vratimo se prethodnom primjeru.
Ako banka uspije naplatiti svih 60.000 eura od najstarijeg sina, to ne znači da će upravo on konačno snositi cjelokupan teret toga duga. Nakon što ispuni obvezu prema vjerovniku, zakon mu daje pravo zahtijevati od brata i sestre da mu nadoknade dio koji prema njihovim nasljednim udjelima otpada na svakoga od njih. Na taj se način uspostavlja ravnoteža između interesa vjerovnika, kojem se omogućuje učinkovita naplata, i interesa samih nasljednika, među kojima se konačni teret duga raspoređuje razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, osim ako između njih postoji drukčiji odnos koji proizlazi iz oporuke ili međusobnog sporazuma.
Još jedna okolnost zaslužuje posebnu pozornost. Nerijetko se događa da nasljednik smatra kako više nije odgovoran za dug samo zato što je od završetka ostavinskog postupka proteklo određeno vrijeme. Međutim, samo protek vremena nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ne znači da je vjerovnik izgubio svoje pravo. Pitanje zastare svake pojedine tražbine procjenjuje se prema pravilima obveznog prava i okolnostima konkretnog slučaja, a ne prema datumu završetka ostavinskog postupka.
Upravo zato svaku obavijest ili zahtjev vjerovnika koji stigne nakon ostavinske rasprave treba ozbiljno shvatiti. Prije donošenja bilo kakve odluke potrebno je provjeriti postoji li pravna osnova za tražbinu, je li osoba od koje se zahtijeva plaćanje doista utvrđena kao nasljednik pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju te u kojim granicama prema članku 139. Zakona o nasljeđivanju uopće može odgovarati za dugove ostavitelja.
Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju mnogi doživljavaju kao posljednju stranicu jedne obiteljske priče. U pravnom smislu ono to često nije. Ono predstavlja polazište svih prava i obveza koje proizlaze iz nasljeđivanja, pa činjenica da se određeni dug pojavio tek nakon završetka ostavinskog postupka sama po sebi ne znači da je vjerovnik izgubio pravo zahtijevati njegovo podmirenje. Ono što će u takvoj situaciji biti odlučno nije trenutak kada je dug postao poznat, nego tko je pravomoćnim rješenjem utvrđen nasljednikom i u kojem opsegu, prema pravilima Zakona o nasljeđivanju, za taj dug odgovara.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
