Pet lekcija o novcu Dolly Parton: Zašto je vlasništvo važnije od jednog velikog čeka
Dolly Parton mogla je imati Elvisa Presleyja na svojoj pjesmi. Umjesto toga izabrala je nešto što joj je u tom trenutku vjerojatno izgledalo mnogo manje glamurozno: zadržati svoja prava.
Godinama poslije ta je odluka vrijedila milijune.
Kada je Elvis Presley poželio snimiti „I Will Always Love You“, njegov menadžer Colonel Tom Parker postavio je uvjet prema kojem bi Parton morala prepustiti polovicu izdavačkih prava na pjesmu. Odbila je. Govorila je poslije da je plakala cijelu noć jer je Elvis bio njezin idol i jer je znala koliko bi njegova izvedba značila njezinoj karijeri.
No znala je i koliko vrijedi ono što je napisala.
Gotovo dva desetljeća poslije Whitney Houston snimila je pjesmu za film The Bodyguard. Postala je jedan od najvećih hitova 1990-ih, a Parton je, kao autorica koja je zadržala prava, prema Forbesovoj procjeni samo tijekom tog desetljeća zaradila oko 10 milijuna dolara od autorskih naknada povezanih s Houstoninom verzijom.
Priča je danas posebno zanimljiva jer je Parton desetljećima prije Taylor Swift razumjela ono što je Swift poslije pretvorila u jednu od najvećih poslovnih tema glazbene industrije: nije dovoljno stvarati. Važno je i posjedovati ono što stvoriš.
Iz poslovnog puta Dolly Parton zato se može izvući najmanje pet lekcija koje nemaju mnogo veze s country glazbom, a imaju itekako veze s našim novcem.
Zamislite ponudu koju je dobila Dolly Parton iz njezine tadašnje perspektive. Elvis Presley želi snimiti vašu pjesmu. Teško je zamisliti bolju reklamu za mladog autora.
Mogla je pristati i vjerojatno dobro zaraditi. Umjesto toga gledala je što bi morala dati zauzvrat.
To je razlika koju često previdimo i u vlastitim financijama. Kada prodajemo udio u poslu, nekretninu, autorsko pravo ili neku drugu imovinu, cijena koju danas dobivamo samo je polovica računice. Druga polovica je ono čega se odričemo sutra.
Parton nije mogla znati da će 1992. Whitney Houston snimiti njezinu pjesmu. Nije mogla znati ni koliki će hit postati. Mogla je znati samo jedno: ako prava ostanu njezina, ostat će njezin i budući potencijal pjesme.
Ponekad je zato financijski najvažnije pitanje manje „koliko ću dobiti?“ i više „čega se za taj novac odričem?“.
Dolly Parton mogla je zarađivati nastupajući svaku večer. No za nastup mora doći na pozornicu.
„I Will Always Love You“ zarađivala je i bez nje.
To je jedna od temeljnih razlika između prihoda od rada i prihoda koji može stvarati imovina. Ne znači da svi trebamo napisati globalni hit. Princip je isti kod mnogo običnijih stvari.
Dionica može isplatiti dividendu. Stan može donositi najamninu. Vlastita kompanija može stvarati dobit. Autor može primati tantijeme. Digitalni proizvod može se prodavati više puta nakon što je jednom napravljen.
Većina nas financijski život započinje prodajući svoje vrijeme. Dugoročno stvaranje imovine znači da barem dio novca pokušavamo pretvoriti u nešto što može nastaviti stvarati vrijednost.
Dolly Parton to je počela raditi vrlo rano. Osnovala je vlastitu izdavačku kompaniju i gradila katalog pjesama čija vrijednost nije prestala onoga trenutka kada je završila snimanje.
Parton nije ostala samo vlasnica pjesama.
Novac, prepoznatljivost i poslovnu snagu koju je stekla u glazbi koristila je za širenje u druge poslove. Najpoznatiji primjer je Dollywood, zabavni park u Tennesseeju u koji je ušla 1986. godine.
To je financijski zanimljiviji dio njezine priče od samog iznosa bogatstva.
Glazba joj je stvorila kapital i ime. Kapital i ime zatim je pretvarala u novu imovinu. Time je smanjivala ovisnost o jednom izvoru prihoda.
To možemo spustiti i na razinu osobnih financija. Povišica ne mora završiti samo boljim automobilom. Bonus ne mora postati skuplje putovanje. Dobit iz poslovanja ne mora cijela završiti u većoj osobnoj potrošnji.
Dio novca koji nam donese jedan uspjeh može financirati sljedeću imovinu.
Upravo se na tom prijelazu često počinje stvarati ozbiljnije bogatstvo.
U osobnim financijama mnogo govorimo o budžetima, štednji, kamatama i prinosima. Manje govorimo o sposobnosti odbijanja.
A neke od financijski najvrjednijih odluka upravo su odbijanja.
Ne kreditu koji nam ne treba. Ne ulaganju koje ne razumijemo. Ne poslovnom partnerstvu u kojem dajemo previše. Ne podizanju životnog standarda svaki put kada nam porastu prihodi.
Dolly Parton rekla je „ne“ Elvisu Presleyju.
To nije bila odluka donesena iz pozicije u kojoj joj ništa nije značio. Upravo suprotno. Elvis joj je bio idol, a njegova snimka mogla joj je otvoriti golema vrata.
Zato je ta odluka toliko dobra lekcija o novcu. Financijska disciplina nije teška kada odbijamo ono što ne želimo. Pravi test dolazi kada moramo odbiti nešto što silno želimo jer uvjeti nisu dobri.
Nakon uspjeha Houstonine verzije „I Will Always Love You“, Parton nije samo spremila zarađene milijune.
Poslije je ispričala da je dio tog novca uložila u nekretnine u pretežno crnačkoj četvrti Nashvillea. S obzirom na to da joj je upravo Whitney Houston donijela novi život pjesme i golemi prihod, Parton je govorila da joj se činilo prikladnim da taj novac uloži na takav način.
To dosta govori o njezinu odnosu prema bogatstvu.
Parton je tijekom života ulagala i velike iznose u obrazovanje, zdravstvo i zajednicu iz koje je potekla. Njezin Imagination Library izrastao je iz lokalnog programa u veliki projekt distribucije besplatnih knjiga djeci.
Zarađivanje novca i trošenje novca dvije su različite vještine. A postoji i treća: odlučiti čemu taj novac zapravo treba služiti.
Netko želi ranije prestati raditi. Netko želi sigurnost za obitelj. Netko želi izgraditi kompaniju. Netko želi putovati. Netko želi ostaviti nešto iza sebe.
Bez tog odgovora lako je provesti desetljeća pokušavajući povećavati broj koji nikada nije imao određenu svrhu.
Dolly Parton izgradila je karijeru dugu desetljećima, poslovno carstvo i bogatstvo vrijedno stotine milijuna dolara. No možda najbolja lekcija o njezinu odnosu prema novcu i dalje stane u onu odluku s početka priče.
Elvis je bio prilika koja se događa jednom u životu.
Pjesma je bila njezina.
Izabrala je pjesmu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
