Društvene mreže postale su jedno od velikih pitanja dječjeg zdravlja. Ne zato što su same po sebi jedini problem, nego zato što su se u životima djece i mladih pretvorile u prostor koji ih prati od buđenja do spavanja, u školskoj klupi, kod kuće, u druženju, pa čak i u trenucima kada bi trebali odmarati.
Vodeći britanski liječnici sada upozoravaju da se utjecaj društvenih mreža na djecu mora početi promatrati jednako ozbiljno kao što su se nekoć promatrali pušenje ili nevezanje sigurnosnog pojasa u automobilu. Njihova poruka nije usmjerena samo roditeljima, nego i zakonodavcima, školama, tehnološkim kompanijama i svima koji sudjeluju u svakodnevici djece.
Akademija medicinskih kraljevskih fakulteta, tijelo koje predstavlja 23 medicinska fakulteta u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, u podnesku britanskoj vladi upozorila je da je sve više zdravstvenih posljedica koje liječnici povezuju s neograničenom izloženošću tehnologiji, uređajima i društvenim mrežama.
“Malo je problema koji su tako snažno ujedinili kliničare posljednjih godina kao utjecaj koji neograničena izloženost tehnologiji i uređajima trenutačno ima na zdravlje djece i mladih”, poručili su liječnici.
Prema podacima iz podneska, više od polovice od 132 anketirana liječnika navelo je da svakog tjedna vidi barem jedan slučaj zdravstvene štete koji bi mogao biti povezan s tehnologijom i uređajima. Više od trećine liječnika takve slučajeve vidi više puta tjedno.
Posljedice nisu uvijek iste. Kod neke djece vidljive su kroz poremećen san, tjeskobu, slabiju koncentraciju, razdražljivost ili pad školskog uspjeha. Kod druge se pojavljuju kroz izloženost nasilnom, seksualiziranom ili traumatičnom sadržaju koji dijete nije emocionalno spremno obraditi.
Liječnici su upozorili i na fizičke posljedice, uključujući ozljede povezane s pokušajima oponašanja sadržaja viđenog na internetu. Posebno zabrinjava izloženost ekstremnom pornografskom sadržaju, nasilju i obrascima ponašanja koji se djeci mogu predstaviti kao normalni ili poželjni.
Ovdje se više ne govori samo o tome da djeca “previše gledaju u mobitel”. Problem je širi. Društvene mreže nisu pasivni ekran poput televizije iz prijašnjih generacija. One prate ponašanje korisnika, nude novi sadržaj bez kraja, nagrađuju reakcije, potiču uspoređivanje i često djeci daju osjećaj da nikada ne smiju biti isključena.
Usporedba društvenih mreža s pušenjem na prvu može zvučati pretjerano, ali liječnici njome žele naglasiti jedno: društvo se i ranije sporo suočavalo s navikama koje su dugo bile prihvaćene kao normalne.
Pušenje se desetljećima smatralo osobnim izborom, čak i društveno prihvatljivim ponašanjem. Tek kada su zdravstvene posljedice postale dovoljno jasne, države su počele uvoditi ograničenja, upozorenja, zabrane oglašavanja i pravila zaštite djece. Slično je bilo i sa sigurnosnim pojasevima. Danas se vezanje u automobilu ne smatra stvarom osobnog stila, nego osnovnom zaštitom.
Britanski liječnici sada tvrde da se s dječjim korištenjem društvenih mreža nalazimo u sličnoj fazi. Posljedice se vide, ali pravila još kasne za stvarnošću.
To ne znači da svako dijete koje koristi društvene mreže nužno trpi ozbiljnu štetu. Ali znači da neograničen pristup platformama koje su dizajnirane da zadrže pažnju više nije nešto što se može olako prepustiti slučaju.
Ujedinjeno Kraljevstvo trenutačno provodi konzultacije o zaštiti djece na internetu. Među mogućim mjerama spominju se ograničenje pristupa društvenim mrežama za djecu, pa čak i zabrana za mlađe od 16 godina. Razmatraju se i vremenska ograničenja aplikacija te ograničenja dizajnerskih značajki koje potiču ovisničko korištenje.
Britanska ministrica tehnologije Liz Kendall poručila je za BBC da pitanje više nije hoće li država djelovati, nego kako će djelovati. Kao moguće mjere navela je zabranu društvenih mreža za mlađe od 16 godina ili ograničenja ključnih značajki i funkcija koje djecu drže prikovanima za ekran.
Australija je već otišla najdalje i postala prva zemlja koja je zabranila društvene mreže djeci mlađoj od 16 godina. U Europi se također sve ozbiljnije razgovara o sličnim rješenjima.
No, potpuna zabrana nije jednostavna tema. Stručnjaci su podijeljeni oko toga koliko bi bila učinkovita. Djeca mogu pronaći načine za zaobilaženje pravila, roditelji se razlikuju u pristupu, a društvene mreže za dio mladih nisu samo zabava, nego i prostor komunikacije, pripadnosti i informiranja.
Zato dio stručnjaka smatra da zabrane same po sebi nisu dovoljne. Potrebna je kombinacija regulacije platformi, odgovornosti roditelja, digitalne pismenosti, školskih programa i jasnijih pravila o dizajnu aplikacija.
Roditelji često prvo pitaju koliko je vremena pred ekranom previše. To je važno pitanje, ali nije jedino. Dva sata gledanja edukativnog sadržaja nisu isto što i dva sata beskonačnog skrolanja kratkih videa, uspoređivanja s tuđim izgledom, izloženosti nasilju ili komunikacije s nepoznatim osobama.
Kod djece i mladih posebno je osjetljivo razdoblje razvoja slike o sebi. Društvene mreže stalno nude usporedbu: tko je ljepši, popularniji, mršaviji, bogatiji, zabavniji, uspješniji. Za odraslu osobu to može biti neugodno. Za dijete ili tinejdžera, koji još gradi identitet, može biti mnogo dublje.
U tom prostoru djeca uče što znači biti prihvaćen, kako izgledati, što je “normalno”, koliko vrijede tuđe reakcije i što znači pripadati grupi. Ako se velik dio tog iskustva odvija kroz algoritam, broj lajkova i komentare nepoznatih ljudi, posljedice mogu biti ozbiljne.
Jedna od najkonkretnijih posljedica korištenja društvenih mreža vidi se u snu. Mobitel u sobi, poruke kasno navečer, strah da će nešto propustiti i sadržaj koji se stalno nastavlja čine odmor težim.
Dijete koje spava manje ili lošije sutradan ima slabiju koncentraciju, manje strpljenja, više emocionalnih reakcija i teže uči. Kada se to ponavlja iz dana u dan, problem više nije samo “malo kasnije leglo”. To postaje obrazac koji utječe na školu, odnose u obitelji i mentalno zdravlje.
Zato dio britanskih obitelji već testira zabrane društvenih mreža i vremenska ograničenja korištenja aplikacija kako bi vidjeli kako to utječe na dječji san, obiteljski život i školske obveze.
Roditelji ne moraju čekati zakon da bi postavili zdravije granice. Prvi korak nije panika, nego razgovor. Dijete treba razumjeti zašto pravila postoje, a ne samo čuti da mu se nešto zabranjuje.
Korisno je uvesti jasna obiteljska pravila: bez mobitela za stolom, bez mobitela u spavaćoj sobi tijekom noći, bez društvenih mreža prije škole i prije spavanja, uz dogovoreno vrijeme korištenja. Još važnije, pravila moraju vrijediti i za odrasle koliko god je to moguće. Djeca brzo vide kada roditelj govori jedno, a radi drugo.
Drugi korak je razgovor o sadržaju. Roditelje ne bi trebalo zanimati samo koliko je dijete bilo online, nego što je gledalo, s kim je razgovaralo, kako se nakon toga osjećalo i je li ga nešto uznemirilo. Pitanje “što si danas vidio na internetu” može otvoriti puno više od naredbe “ostavi mobitel”.
Treći korak je vraćanje offline života u raspored. Sport, šetnja, kuhanje, druženje, kućni ljubimci, knjige, glazba, hobi, obiteljski dogovori i obična dosada imaju veću vrijednost nego što se često misli. Djeci treba prostor u kojem nisu stalno mjerena, uspoređivana i poticana na reakciju.
Prevelik dio odgovornosti godinama se prebacivao na roditelje. No, roditelji se ne bore samo protiv dječje tvrdoglavosti, nego protiv platformi koje su dizajnirane tako da zadrže pažnju što dulje.
Beskonačno skrolanje, automatsko pokretanje videa, personalizirani algoritmi, notifikacije, filteri, preporučeni sadržaj i sustav nagrađivanja kroz lajkove nisu slučajni detalji. To su dijelovi poslovnog modela.
Ako društvo ozbiljno shvaća dječje zdravlje, onda se pitanje ne može svesti samo na to jesu li roditelji dovoljno strogi. Mora se razgovarati i o tome što je tehnološkim kompanijama dopušteno kada su korisnici djeca.
Tehnologija neće nestati iz života djece. Niti bi to bilo realno. Djeca odrastaju u svijetu u kojem će digitalne vještine biti važne za školu, posao, komunikaciju i svakodnevni život.
Zato cilj nije odgojiti djecu bez tehnologije, nego djecu koja znaju koristiti tehnologiju bez toga da tehnologija koristi njih.
To znači manje automatskog skrolanja, manje izloženosti sadržaju koji ih uznemiruje, manje uspoređivanja i više svjesnog korištenja. Znači i više odraslih koji su spremni postaviti granice, čak i kada su te granice neugodne.
Društvene mreže nisu samo pitanje zabave. One su pitanje pažnje, sna, mentalnog zdravlja, samopouzdanja i obiteljskog ritma. Ako liječnici sve glasnije upozoravaju da posljedice vide svakog tjedna u ordinacijama, onda to više nije tema za odgađanje.
Djeci ne treba savršen digitalni svijet. Treba im svijet u kojem odrasli ne okreću glavu dok algoritam odgaja ono što bi trebali štititi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
