Danijel Pevec: Nije dovoljno stvoriti veliko poduzeće, treba znati sačuvati obiteljsko bogatstvo
Obiteljsko poduzeće može godinama stvarati vrijednost, zapošljavati stotine ljudi i graditi ozbiljan kapital, a ipak ostati iznimno ranjivo ako obitelj nije na vrijeme odgovorila na ključna pitanja vlasništva, nasljeđivanja i prijenosa odgovornosti. Upravo je to područje na kojem danas radi Danijel Pevec, osnivač ALPHA CAPITALIS-a i savjetnik obiteljskih poduzeća, čiji je profesionalni put snažno obilježilo i vlastito iskustvo nestanka obiteljskog biznisa.
Pevec zato o novcu, poduzetništvu i investiranju ne govori samo iz perspektive financijskog stručnjaka, nego i člana obitelji koja je iz prve ruke prošla kroz posljedice koncentracije gotovo cjelokupne vrijednosti u jednom poslovnom sustavu. Danas zagovara drukčiji pristup: poduzeće treba ostati motor stvaranja bogatstva, ali obitelj pritom mora naučiti graditi kapital i izvan njega, upravljati rizikom i pripremiti sljedeću generaciju za odgovornost koja dolazi s vlasništvom.
U razgovoru za MojNovac.hr govori o tome zašto financijska neovisnost za njega znači slobodu raspolaganja vlastitim vremenom, zbog čega je s aktivnog trgovanja prešao na jednostavniji dugoročni pristup, što svoju djecu uči o novcu i zašto smatra da jedan od najvećih propusta poduzetničkih obitelji nastaje onda kada znaju stvoriti veliko poduzeće, ali ne i trajno obiteljsko bogatstvo.
Moj je put počeo puno prije profesionalne karijere, još dok sam bio pripadnik sljedeće generacije u obiteljskom poduzeću. Odrastao sam uz poduzeće za koje se podrazumijevalo da će jednog dana nastaviti živjeti kroz novu generaciju. Međutim, taj se kontinuitet nije dogodio i obiteljsko poduzeće je nestalo.
Mislim da me je upravo to iskustvo, iako tada toga nisam bio svjestan, usmjerilo prema onome čime se bavim danas.
Nakon toga moj put nije bio linearan. Živio sam u četiri zemlje, promijenio sedam poslova i prošao različita profesionalna okruženja. Na kraju sam se vratio poduzetništvu i osnovao ALPHA CAPITALIS. Ideja je od početka bila pomagati poduzetnicima da grade financijski zdravija i otpornija poduzeća, da izbjegnu probleme koji mogu ugroziti njihov opstanak i da ono što su stvarali može trajati i nakon njih.
Godinama sam tome pristupao prvenstveno kroz financije, restrukturiranje, transakcije i savjetovanje. Međutim, s vremenom sam shvatio nešto važno: kontinuitet obiteljskog poduzeća rijetko je samo financijsko pitanje.
Možete imati zdravo poduzeće i dovoljno kapitala, a ipak ne biti spremni za prijelaz iz jedne generacije u drugu. Tada se otvaraju puno dublja pitanja: tko će preuzeti odgovornost, kako se mijenja uloga osnivača, je li sljedeća generacija spremna, kako se prenose vlasništvo i autoritet, kako obitelj donosi odluke i, možda najvažnije, razgovara li uopće o temama koje će jednom odrediti njezinu budućnost.
Zato svoju budućnost danas vidim vrlo jasno. Danas se prije svega vidim kao savjetnik od povjerenja za obiteljska poduzeća, odnosno trusted family business advisor. Pomažem obiteljima otvoriti pitanja što dolazi nakon osnivača, tko će voditi poduzeće, kako će se prenositi vlasništvo i kakvu će ulogu imati članovi sljedeće generacije. Poduzeće može poslovati vrlo dobro, a da obitelj još nema dogovor o svojoj budućnosti. Moj je poziv pomagati obiteljima da sačuvaju kontinuitet kroz generacije, što za mene uključuje i poduzeće i kapital, ali i odnose, vrijednosti i sposobnost zajedničkog donošenja odluka. Tome želim posvetiti sljedeća desetljeća.
U teškim trenucima motivira me svijest da i iz zahtjevnih iskustava mogu nešto naučiti. Pokušavam ne donositi zaključke prerano. Tek s odmakom često razumijemo što nam je neko iskustvo donijelo i kako nas je oblikovalo.
I tu mi je možda najvažnija ideja služenja. Znanje, iskustvo i talenti nemaju veliku vrijednost ako ostanu samo naši. Njihova prava vrijednost nastaje kada ih možemo staviti u službu drugih ljudi. Zato me u zahtjevnim razdobljima najviše pokreće pitanje: što iz ovoga mogu naučiti i kako mi to jednog dana može pomoći da budem korisniji drugima?
Danas mogu koristiti iskustvo poduzetnika, vlasnika, financijskog stručnjaka, pripadnika sljedeće generacije i stručnjaka za savjetovanje obiteljskih biznisa kada sjedim za stolom s obitelji koja donosi odluke čije će posljedice osjećati generacije koje dolaze.
Mislim da uspjeh ne ovisi o jednoj osobini, ali meni su tijekom godina posebno važni postali brzo učenje, promišljen rad i dugoročni odnosi.
Prvi je princip sposobnost brzog učenja i prilagođavanja. Živimo u vremenu u kojem se tržišta, tehnologija i način poslovanja mijenjaju izuzetno brzo. Postoji jedna misao koju često koristim: ako je brzina promjene izvan organizacije veća od brzine promjene unutar organizacije, njezin kraj je samo pitanje vremena.
Zato agilnost za mene nije samo brzina. To je sposobnost da dovoljno rano prepoznaš da se nešto promijenilo, da budeš spreman preispitati vlastite pretpostavke i, ako treba, promijeniti smjer. Ono što te dovelo do uspjeha danas ne mora biti ono što će te tamo zadržati sutra.
Drugi je princip raditi promišljeno. Bez rada teško možemo nešto ozbiljno izgraditi, ali broj odrađenih sati sam po sebi ne govori koliko smo vrijednosti stvorili.
Važno je kako koristimo kapital, tehnologiju, znanje i ljude. Pitanje nije samo koliko mogu napraviti vlastitim vremenom, nego kako mogu izgraditi sustav koji stvara rezultat bez moje neposredne uključenosti u svaki korak.
U poduzetništvu to znači graditi ljude i procese kako osnivač ne bi bio rješenje za svaki problem. Upravo ovisnost o jednoj osobi kasnije postaje jedno od ključnih pitanja kontinuiteta obiteljskih poduzeća.
Treći je princip dati prednost odnosima pred pojedinačnim transakcijama. Kratkoročno može biti primamljivo izvući maksimum iz svakog posla. Dugoročno su reputacija, povjerenje i kvalitetni odnosi puno vrjedniji.
Zato vjerujem u dugoročnu perspektivu. Posao koji danas izgubiš zato što si postupio ispravno često vrijedi manje od reputacije koju si time izgradio. A osoba s kojom danas nemaš nikakav poslovni interes za deset ili dvadeset godina može biti jedan od najvažnijih odnosa u tvom životu.
Jedna od važnijih pogrešaka koju sam napravio bila je što sam kao mlađi konzultant vjerovao da je moj posao imati odgovor.
Dolazio bih klijentu, analizirao problem i vrlo brzo rekao: ovo su A, B i C koje trebate napraviti. Mislio sam da je vrijednost konzultanta upravo u tome da bude najpametnija osoba za stolom i donese rješenje.
Problem je što čak i dobro rješenje ne vrijedi mnogo ako ljudi koji ga trebaju provesti ne osjećaju da je njihovo.
To je posebno izraženo u obiteljskim poduzećima. Možete obitelji donijeti tehnički savršeno rješenje za vlasništvo, upravljanje ili generacijsku tranziciju, ali ako članovi obitelji nisu prošli proces u kojem su razumjeli problem, otvorili različite perspektive i sami došli do odluke, vrlo je mala vjerojatnost da će to rješenje dugoročno živjeti.
Zato se moja uloga tijekom godina bitno promijenila. Nekada sam puno više govorio. Danas puno više pitam.
Moja je uloga stvoriti proces u kojem članovi obitelji mogu razgovarati o onome što su možda godinama izbjegavali, razumjeti perspektivu druge strane i doći do odluke iza koje mogu stati. Ne mogu izgraditi kontinuitet umjesto obitelji, ali mogu pomoći da jasnije vidi svoju situaciju i svjesnije donosi odluke.
Kada obitelji kažem: „Trebate napraviti A, B i C“, to je moje rješenje. Kada ih kroz dobar proces dovedem do toga da oni kažu: „Moramo napraviti A, B i C“, to postaje njihova odluka i njihova odgovornost. Ta razlika je ogromna.
Druga važna lekcija koju sam naučio jest da se problemima treba baviti dok su mali. U poslovnim i privatnim odnosima ponekad toleriramo nešto što nam nije prihvatljivo jer želimo sačuvati odnos ili izbjeći neugodan razgovor. Međutim, ono što danas prešutimo često sutra postane mnogo veći problem.
Zato danas puno više vjerujem u radikalnu transparentnost i jasne granice. Granica nije konflikt niti odbacivanje druge osobe. Možemo s poštovanjem vrlo jasno reći što nam je prihvatljivo, a što nije. Naša je odgovornost kako ćemo to komunicirati; nije naša odgovornost kontrolirati kako će druga osoba na to reagirati.
Te dvije lekcije danas povezujem: važne razgovore treba otvoriti rano, ali drugima ne treba nametati vlastite odgovore. U obiteljskim poduzećima velik rizik često predstavlja upravo tema o kojoj se uopće ne razgovara.
Vjerujem da je najbolja dugoročna investicija ulaganje u vlastito znanje i vještine. Novac i imovina mogu nestati, okolnosti se mogu promijeniti, ali znanje, iskustvo i sposobnosti nosimo sa sobom. Njihova prava vrijednost, međutim, nastaje tek kada ih primijenimo i njima stvaramo vrijednost za druge ljude.
Tu sam s vremenom postao prilično discipliniran. Ne vjerujem u multitasking. Vjerujem da ono čemu dajemo pažnju raste, a ozbiljan rad zahtijeva fokus. Zato različite vrste aktivnosti pokušavam razdvojiti: postoji vrijeme za učenje, vrijeme za strateško razmišljanje, vrijeme za fokusirani rad, vrijeme za komunikaciju i vrijeme kada sam dostupan drugim ljudima.
Ured je za mene prije svega mjesto za rad s ljudima: razgovore sa zaposlenicima, odluke i podršku drugima u njihovu poslu. Kada trebam ozbiljno razmišljati, pisati ili raditi na složenom projektu, svjesno odvajam vrijeme bez sastanaka, telefona i drugih ometanja.
Godinu organiziram kroz 90-dnevne cikluse. Svaki kvartal provjeravam strategiju, prioritete, resurse i pretpostavke. Imam i mjesečni ritam planiranja, provedbe, rada na odnosima i pregleda rezultata. Tako lakše primjećujem jesam li samo zauzet ili zaista napredujem.
Što se rizika tiče, ne gledam ga prvenstveno kroz pitanje: „Može li ovo propasti?“ Gotovo sve može propasti. Puno korisnija su mi dva pitanja: kolika je vjerojatnost da nešto pođe po zlu i kolika je posljedica ako se to zaista dogodi?
Ako je potencijalni gubitak takav da ga mogu podnijeti bez ugrožavanja svoje financijske stabilnosti, organizacije ili dugoročnog smjera, spreman sam prihvatiti i značajnu neizvjesnost. Ali ako je posljedica potencijalnog neuspjeha egzistencijalna, tada sama atraktivnost potencijalnog prinosa nije dovoljna.
Zato ne pokušavam eliminirati rizik. Pokušavam izbjeći rizike od kojih se ne mogu oporaviti. Mislim da je to važna razlika i u poduzetništvu i u investiranju.
Osoba od koje sam vjerojatno najviše naučio o poduzetništvu bio je moj otac. I to ne toliko kroz ono što mi je govorio, koliko kroz ono što sam godinama gledao.
Gledao sam kako gradi organizaciju, kako okuplja ljude oko svoje vizije i kako ih uspijeva pokrenuti da naprave stvari koje su se u tom trenutku činile gotovo nemogućima. Sjećam se projekata u kojima su se veliki trgovački centri gradili i otvarali u rokovima za koje bi većina ljudi rekla da su nerealni. On je vjerovao da se može, a onda je tu vjeru znao prenijeti i na ljude oko sebe.
Mislim da sam upravo od njega naučio jednu od najvažnijih poduzetničkih lekcija: velike stvari ne gradiš sam. Možeš imati viziju i energiju, ali prava vrijednost lidera je u tome da privuče kvalitetne ljude, okupi ih oko zajedničkog cilja i omogući im da zajedno naprave nešto što nitko od njih pojedinačno ne bi mogao.
Danas se približavamo brojci od više od 100 zaposlenika i više od 1.000 klijenata. Potpuno mi je jasno da to nisam izgradio sam. Ljudi s kojima sam godinama radio uložili su svoje znanje, energiju i vrijeme i zahvalan sam im na tome.
I danas, kada se sve više bavim obiteljskim poduzećima i pitanjem generacijskog kontinuiteta, još jasnije vidim koliko toga zapravo prenosimo s jedne generacije na drugu. Ne nasljeđujemo samo imovinu ili poduzeće. Nasljeđujemo način razmišljanja, odnos prema radu, hrabrost, ambiciju, ali i lekcije iz svega što je prethodna generacija prošla.
Jedan od najboljih savjeta koje sam dobio bio je vrlo jednostavan: nemoj samo raditi u svom poduzeću. Radi na njegovu razvoju.
Kao poduzetniku prirodno ti je rješavati probleme, biti uključen u projekte, razgovarati s klijentima i donositi odluke. To čak stvara osjećaj da si jako vrijedan i produktivan. Ali u jednom trenutku upravo ti možeš postati najveće ograničenje organizacije koju si stvorio.
Ako sve važne odluke moraju proći kroz mene, ako klijenti trebaju mene, ako ljudi čekaju mene da riješim problem, onda nisam izgradio organizaciju. Izgradio sam vrlo zahtjevno radno mjesto za samoga sebe.
Taj mi je savjet promijenio način na koji gledam svoju ulogu. Moj posao više nije napraviti što više stvari osobno, nego graditi ljude, procese i sustav koji stvaraju vrijednost bez moje stalne prisutnosti. Za osnivača obiteljskog poduzeća to je i priprema za tranziciju: dati drugima stvarnu odgovornost dok je još prisutan i može im pomoći.
S vremenom sam naučio još nešto vezano uz savjete: ljudi ih vrlo lako daju, pa treba jako paziti od koga ih primaš.
Ako želim izgraditi organizaciju od tisuću ljudi, posebno mi znači mišljenje nekoga tko je već vodio organizaciju te veličine. To ne znači da od drugih ne mogu učiti, nego da gledam iz kojeg iskustva njihov savjet dolazi i želim li rezultat koji su postigli.
Moj odnos prema novcu mijenjao se, ali jedna stvar je ostala prilično konstantna: novac mi nikada nije bio krajnji cilj. Cilj mi je bila sloboda.
Često se o osobnim financijama govori kroz štednju i smanjivanje troškova. To je važno, posebno dok stvaramo financijsku disciplinu, ali moj je način razmišljanja uvijek bio nešto drugačiji. Više sam se pitao: kako mogu povećati svoju sposobnost stvaranja vrijednosti i prihoda?
Postoji granica koliko možemo smanjiti troškove i uštedjeti, dok je prostor za povećanje prihoda i stvaranje nove vrijednosti puno veći. Zato sam posao uvijek promatrao i kao mjesto na kojem učim. Na početku karijere važno je gledati i koliko znanja, iskustva i sposobnosti stječemo za budućnost.
S vremenom sam svoju filozofiju novca sveo na stvaranje vrijednosti, njezin rast i dugoročno očuvanje.
Prvo moraš tržištu dati nešto što ljudima stvarno vrijedi. Zatim dolazi pitanje kako stvorenu vrijednost povećavati kroz ulaganja i upravljanje kapitalom te kako je sačuvati. Tu se otvaraju pitanja rizika, poreza, pravne strukture i prijenosa imovine na sljedeću generaciju.
Meni je krajnji cilj svega toga financijska neovisnost. Definiram je vrlo jednostavno: imovina koju posjedujem treba stvarati dovoljno pasivnog prihoda da financira način života koji želim, bez potrebe da svoje vrijeme moram prodavati za novac.
Netko može zarađivati 10.000 eura mjesečno i trošiti gotovo sve. Ako prestane raditi, njegov se životni standard brzo mijenja. Druga osoba može trošiti 2.000 eura i imati 2.500 eura mjesečnog prihoda od imovine. Uz uvjet da je taj prihod održiv i da ostaje prostor za nepredviđene troškove, može imati više slobode u raspolaganju svojim vremenom.
Kada je riječ o tome na što najradije trošim novac, na prvom mjestu su mi znanje i iskustva.
Zapravo, teško mogu pronaći investiciju koja mi je tijekom života donijela veći povrat od ulaganja u vlastito znanje. U profesionalnim uslugama to je vrlo konkretno. Uložio bih u edukaciju ili certifikat, stekao novu kompetenciju, na temelju nje razvio novu uslugu i praktički već prvim projektom vratio cijelu investiciju. Nakon toga mi to znanje ostaje cijeli život. Zato edukaciju nikada nisam doživljavao kao trošak.
Ali ako postoji nešto na što sam oduvijek posebno volio trošiti, onda su to putovanja. Netko će putovanje promatrati kao luksuz ili potrošnju. Ja sam ga uvijek doživljavao kao investiciju u sebe.
S dobrog putovanja rijetko se vratim potpuno isti. Druga kultura, ljudi i načini života pokažu mi koliko je moj pogled na svijet ograničen vlastitim iskustvom. Isto vrijedi i za međunarodne konferencije, na kojima učim i kroz razgovore s ljudima koji razmišljaju drugačije od mene.
A postoji još jedan razlog zbog kojeg iskustvima dajem prednost pred stvarima. Život na kraju pamtimo kroz trenutke. Ne sjećam se koliko sam novca imao na računu prije dvadeset godina, ali vrlo dobro pamtim određena putovanja. Pamtim planine na koje sam se popeo, zore i zalaske sunca koji su me ostavili bez daha, mjesta koja sam prvi put vidio, razgovore, smijeh, prijatelje i vrijeme provedeno s obitelji.
Zato najradije ulažem u ono što me razvija, u iskustva koja ostaju sa mnom i u mogućnost da nešto dobro napravim za druge ljude.
Vjerojatno najveću financijsku lekciju nisam naučio iz knjige, nego iz vlastite obitelji.
Odrastao sam u obitelji koja je imala vrlo uspješno obiteljsko poduzeće. Međutim, najveći dio obiteljskog bogatstva bio je koncentriran upravo u njemu. Kada je poduzeće nestalo, nestao je i velik dio vrijednosti koja je desetljećima stvarana.
Danas na to gledam potpuno drugačije. Obiteljsko poduzeće može biti motor stvaranja bogatstva, ali ne bi trebalo nužno biti i mjesto na kojem se nalazi cjelokupno obiteljsko bogatstvo.
Dio kapitala koji poduzeće stvara treba reinvestirati u njegov razvoj. Kada poslovanje i potrebe obitelji to omogućuju, važno mi je razmišljati i o postupnom raspoređivanju dijela kapitala u druge izvore vrijednosti, primjerice nekretnine, tržišta kapitala ili druga poduzeća. Time obitelj smanjuje ovisnost o jednom operativnom poslovanju.
Tu razlikujem family business, obiteljsko poduzeće, i business of the family, odnosno upravljanje ukupnim obiteljskim kapitalom. Obitelj koja je uspješno vodila poduzeće treba razviti i sposobnost upravljanja bogatstvom izvan njega.
To otvara nova pitanja: kako organizirati vlasništvo, tko donosi odluke o ulaganjima, kako rasporediti rizike i treba li obitelji family office, ured za koordinaciju upravljanja obiteljskom imovinom. Struktura treba odgovarati konkretnoj obitelji. Za mene je polazište jednostavno: poduzeće je dio obiteljskog bogatstva, ali njegova budućnost ne bi trebala određivati sudbinu svega što obitelj ima.
Da sam ranije počeo redovito ulagati, čak i manje iznose poput 100 eura mjesečno, dao bih kapitalu više vremena za mogući rast. Uz reinvestiranje ostvarenih prinosa, i prinos može stvarati novi prinos. Naravno, stvarni rezultat ovisi o ulaganjima, troškovima i kretanju tržišta.
Kada spojim te dvije lekcije, danas želim da obitelj rasporedi rizike onoga što je jedna generacija stvorila i da sljedeća generacija što ranije nauči odgovorno upravljati kapitalom.
Možda bih upravo to volio da smo kao obitelj znali ranije. Nije dovoljno znati stvoriti veliko poduzeće. Treba znati pretvoriti vrijednost poduzeća u trajno obiteljsko bogatstvo koje može preživjeti i samo poduzeće.
Djecu učim da novac nije cilj, nego alat kojim treba znati upravljati. Financijska pismenost za mene počinje vrlo jednostavnom idejom: nije poanta cijeli život raditi za novac, nego s vremenom naučiti kako novac može raditi za tebe.
Jedna od najvažnijih stvari koju želim da nauče jest odgođeno zadovoljstvo, odnosno sposobnost da se odreknu dijela zadovoljstva danas kako bi sutra imali nešto više. Mislim da je to jedna od temeljnih životnih vještina, ne samo financijskih.
Zato odmalena koristimo koncept tri kasice: potrošnja, štednja i donacija. Kada dijete nešto dobije ili zaradi, dio može potrošiti, dio mora sačuvati, a dio je namijenjen nekome drugome. Kasnije će se kasica za štednju prirodno pretvoriti u koncept investiranja i tada počinje učiti kako kapital raste i kako novac može stvarati novi novac.
Posebno mi je važna treća kasica, davanje. Želim da djeca odmalena razviju naviku vraćanja dijela onoga što imaju zajednici. Ako dijete nauči dati jedan euro kada ima deset, jednog dana mu neće biti neobično dati tisuću kada ima deset tisuća. Ako tu naviku nikada ne razvijemo, svaki će nam apsolutni iznos kasnije izgledati prevelik.
Želim da pritom iskuse i zadovoljstvo koje dolazi iz pomaganja drugima. Mislim da tada dijete počinje razumijevati da vrijednost novca nije samo u tome što može kupiti sebi, nego i u tome što njime može omogućiti drugome.
Sviđa mi se i model u kojem dijete na početku tjedna dobije određeni broj žetona. Vrijeme pred ekranom plaća žetonom, dok korisne aktivnosti, primjerice čitanje, mogu donijeti dodatne žetone. Ako sve potroši u prva dva dana, ostatak tjedna više nema čime „platiti“ ekran.
Tu nema kazne ni predavanja. Postoji samo posljedica odluke. Dijete vrlo brzo shvati da su resursi ograničeni, da svaki izbor ima cijenu i da ono što potroši danas više nema sutra.
Preostali žetoni na kraju razdoblja mogu se pretvoriti u stvarni novac i podijeliti između potrošnje, štednje i davanja. Takav model financijske odluke približava djetetu kroz iskustvo, umjesto kroz predavanje.
Želim da djeca razumiju kako stvarati vrijednost i odgovorno upravljati onime što imaju, ali i kako dio toga vratiti drugima. To je za mene jednako važan dio nasljeđa kao i sama imovina.
Vjerujem da svojim odlukama i navikama velikim dijelom oblikujemo vlastiti put. Način na koji razmišljamo utječe na ono što pokušavamo, a ono što redovito radimo postupno oblikuje rezultate.
Vjerujem u snagu uma i vizualizacije. Ako stalno govoriš sebi da nešto nije moguće, možda nećeš ni pokušati ili prepoznati priliku. Vjera da nešto možeš napraviti usmjerava pažnju, ali tek djelovanje pokazuje možeš li to ostvariti.
Tu za mene dolaze disciplina i navike. Motivacija je nepouzdana jer danas postoji, a sutra je nema. Disciplina znači napraviti ono što treba napraviti i onda kada ti se ne da. A kada dovoljno dugo ponavljaš isto ponašanje, disciplina postaje navika.
Mislim da sreća igra veliku ulogu u uspjehu. Nitko ne bira gdje će se roditi, kakve će ljude susresti, u kojem će trenutku doći određena tehnologija, tržišna promjena ili prilika.
Sreću ne mogu kontrolirati. Mogu se truditi biti spreman kada se prilika pojavi, uz svijest da trud i disciplina ipak ne jamče uspjeh.
Tako da bih rekao: sreća određuje dio prilika koje će nam život ponuditi, ali naše navike i disciplina u velikoj mjeri određuju što ćemo s tim prilikama napraviti.
Vjerujem da su štednja i investiranje za budućnost dio osobne odgovornosti. Ne mislim da je dobro očekivati da će se jednog dana država, mirovinski sustav ili netko drugi pobrinuti za naš životni standard. Za vlastitu financijsku budućnost prvenstveno smo odgovorni sami.
Moj se pristup temelji na automatiziranom i redovitom ulaganju te dugom vremenskom horizontu. Ulažem u pravilnim razmacima, umjesto da svaki put pokušavam pogoditi savršen trenutak za ulazak na tržište.
Naravno, način investiranja mora odgovarati pojedincu. Netko s 25 godina i netko sa 65 godina nemaju isti vremenski horizont, potrebe ni sposobnost podnošenja rizika. Važno je razumjeti koliko rizika možeš financijski, ali i psihološki podnijeti.
Ja sam još uvijek u životnoj fazi u kojoj vjerujem da je moj najveći potencijal za stvaranje bogatstva poduzetništvo. Poduzetnik svojim znanjem, radom i preuzimanjem rizika stvara novu vrijednost, a veliki dio te vrijednosti često kapitalizira tek kada jednog dana proda dio ili cijelo poduzeće.
Tada se mijenja i zadatak: od poduzetnika koji stvara kapital prema investitoru koji njime upravlja. Uz raspoređivanje ulaganja, za obitelj postaje važno dogovoriti čemu kapital služi, tko o njemu odlučuje i kako će se odgovornost prenositi sljedećoj generaciji.
Za mene je to svrha ulaganja za budućnost: imati slobodu birati koliko ću raditi i čemu ću posvetiti vrijeme, a istodobno graditi stabilnost za obitelj.
Štednja je praktički oduvijek bila prisutna u mom životu. To sam naslijedio od roditelja. Još kada sam se rodio otvorila se štedna knjižica i odmalena sam imao osjećaj da dio onoga što dobiješ ne treba odmah potrošiti.
Kasnije me počelo zanimati što se s tim novcem može napraviti. Kao student otvorio sam prvi brokerski račun. Analizirao sam kompanije, kupovao pojedinačne dionice i jedno vrijeme dosta aktivno trgovao.
To mi je bilo izuzetno korisno iskustvo jer sam kroz vlastiti novac učio kako funkcioniraju tržišta, kako reagiram kada cijene rastu i padaju i koliko psihologija utječe na investicijske odluke.
Kada sam počeo ozbiljnije graditi vlastito poduzeće, shvatio sam da aktivno trgovanje i poduzetništvo traže istu ograničenu stvar: moje vrijeme i pažnju. Odlučio sam aktivni fokus usmjeriti na poduzetništvo, a ulaganja pojednostaviti i automatizirati.
Danas mi je bliži pasivniji, dugoročni pristup. Dio ulaganja usmjeravam u ETF-ove, uključujući one koji prate američki indeks S&P 500, uz redovito ulaganje i reinvestiranje. Time nastojim dugoročno sudjelovati u rastu vrijednosti poduzeća, uz prihvaćanje tržišnog rizika.
Uz to volim imati i određene pojedinačne kompanije koje dobro razumijem, čije proizvode i sam koristim i za koje vjerujem da imaju kvalitetan dugoročni poslovni model. Kod dijela takvih ulaganja zanimljiva mi je i dividenda te mogućnost njezina ponovnog reinvestiranja.
Najvažnija lekcija koju sam iz svega toga izvukao jest da investicijska strategija mora odgovarati tvom životu, a ne samo tvojoj želji za najvećim mogućim prinosom.
Danas mi sat uložen u vlastito poduzeće, novu kompetenciju ili kvalitetan odnos često vrijedi više od sata dodatne analize pojedine dionice. Zato mi je važna strategija koju mogu dosljedno provoditi bez svakodnevnog praćenja tržišta.
The Richest Man in Babylon, The Greatest Salesman in the World i Rich Dad Poor Dad.
Povezuje ih nekoliko tema koje su mi i danas važne: financijske navike, odnos prema vlastitom radu i razumijevanje razlike između prihoda i imovine. Ipak, knjige čitam kao poticaj za razmišljanje. Ideje iz njih treba preispitati i prilagoditi vlastitim okolnostima.
Uz osmijeh bih mu prvo rekao: kupi bitcoin, Teslu i Nvidiju i nemoj ih prodati.
A onda bih mu vjerojatno rekao da zaboravi taj savjet, jer najvažnije stvari koje bih volio da sam ranije znao nemaju veze s tim koju sam investiciju trebao kupiti.
Rekao bih mu: ne žuri. Imaš puno više vremena nego što misliš.
Ulaži prije svega u sebe. U znanje, iskustvo, jezike, putovanja i odnose s kvalitetnim ljudima. To je kapital koji ti nitko ne može uzeti i iz kojeg će kasnije nastati gotovo sve ostalo.
Rekao bih mu i da pažljivije bira ljude s kojima gradi. Karakter ljudi oko tebe dugoročno je važniji od gotovo svake pojedinačne poslovne prilike.
Nauči ranije postavljati granice i otvarati neugodne razgovore. Problem koji danas izgleda malen rijetko nestane zato što ga ignoriraš. Obično samo postane skuplji.
Nemoj pokušavati sve napraviti sam. Velike stvari grade timovi, a ne pojedinci. Nauči privući ljude bolje od sebe, dati im odgovornost i izgraditi sustav koji ne ovisi o tvojoj stalnoj prisutnosti.
Što se novca tiče: počni ulagati ranije, ulaži redovito i daj kapitalu vrijeme. Manje se oslanjaj na pokušaj predviđanja sljedeće velike investicije, a više na disciplinu, raspoređivanje rizika i dugoročnu perspektivu.
I možda najvažnije: nemoj svaki neuspjeh doživljavati kao dokaz da si pogriješio put. Neke od stvari koje će ti u tom trenutku izgledati kao najveći gubici kasnije će postati iskustva bez kojih ne bi mogao raditi ono što danas radiš.
Zato bih mu na kraju rekao: radi ozbiljno, ali nemoj cijeli život odgađati za trenutak kada ćeš jednom biti uspješan. Putuj. Uči. Gradi odnose. Provodi vrijeme s ljudima koje voliš. Pomozi drugima kada možeš.
Jer cilj nije samo izgraditi bogatstvo. Cilj je izgraditi život koji bi ponovno izabrao živjeti.
Velik dio onoga što danas smatram uspjehom nema veze s poslovnim rezultatima.
Postoji jedna misao u koju sve više vjerujem: muškarac u životu mora donijeti dvije posebno važne odluke – čime će se baviti i s kim će dijeliti život. Ako te dvije odluke donese dobro, mnoge druge stvari s vremenom sjednu na svoje mjesto. Ako u njima pogriješi, vrlo je teško ostalim uspjesima nadoknaditi ono što nedostaje.
Posebno sam zahvalan svojoj supruzi. Zajedno smo još od mladih dana i bila mi je podrška od samog početka, puno prije poslovnih rezultata i svega što danas postoji. Bez njezine podrške ne bih imao isti fokus, posvećenost i mir koji su mi omogućili da godinama gradim ono što radim.
Što sam stariji, to sam svjesniji koliko malo toga čovjek napravi sam. Zahvalan sam roditeljima od kojih sam učio, ljudima koji su vjerovali u mene i kolegama s kojima sam godinama gradio. Uspjeh sve više doživljavam kao rezultat odnosa i okolnosti, a ne samo vlastitog rada.
Možda sam upravo zato s vremenom počeo drugačije gledati i na pojam nasljeđa. Ono što ostavljamo sljedećoj generaciji nije samo imovina. Prenosimo vrijednosti, odnos prema radu, ljudima, novcu i odgovornosti. Prenosimo i primjer vlastitim životom.
Mislim da ljudi često idealan život stavljaju u neku zamišljenu budućnost. Kada zaradim milijun eura, kada prodam poduzeće, kada budem imao dovoljno vremena, kada djeca odrastu, kada odem u mirovinu… onda ću početi živjeti onako kako stvarno želim.
Meni je puno zanimljivije pitanje: što bih zapravo radio da već danas imam dovoljno novca i potpunu slobodu vremena?
Moj poziv vidim u radu s obiteljima i pomaganju da sačuvaju kontinuitet kroz generacije. Želim stvarati vrijednost za klijente i raditi s pametnim, sposobnim ljudima od kojih mogu učiti. Za to ne moram čekati neki budući trenutak.
Želim putovati, čitati, učiti, biti u prirodi, provoditi vrijeme na moru, jahati konje, voziti motore i imati dovoljno vremena za obitelj i ljude koje volim. Za većinu tih stvari ne trebam čekati neku zamišljenu buduću verziju sebe.
Naravno da novac pomaže. On povećava slobodu izbora i omogućuje određena iskustva. Ali ako ne znaš kako izgleda život koji želiš živjeti, više novca neće ti automatski dati odgovor.
Zato mi je danas puno važnije graditi život iz kojeg jednog dana neću imati potrebu pobjeći. Ne želim dvadeset ili trideset godina živjeti život koji ne želim kako bih možda jednog dana zaslužio slobodu.
Vode me sloboda, odnosi, učenje, stvaranje vrijednosti za druge i prisutnost u vlastitom životu. Važno mi je da ljudi s kojima radim mogu računati na istinu i diskreciju, a da ljudi koje volim imaju moje vrijeme i pažnju.
Savršene okolnosti vjerojatno nikada neće doći. Imamo ovaj trenutak i mislim da ga trebamo iskoristiti najbolje što možemo. Zato idealan život ne promatram kao destinaciju do koje ću jednog dana stići, nego kao nešto što gradim danas.
Vrijedno mi je to što kroz portal sustavno govorite o financijskoj pismenosti. Računati učimo odmalena, ali puno manje učimo kako stvarati novac, njime upravljati i sačuvati ono što smo stvorili.
Ali prije svih tehnika, investicijskih strategija i financijskih instrumenata, mislim da postoji još jedan korak. Moramo razumjeti vlastiti odnos prema novcu.
Svatko od nas nosi određena uvjerenja koja je preuzeo iz obitelji i okoline. Je li novac nešto dobro ili loše? Je li bogatstvo rezultat stvaranja vrijednosti ili nešto čega se trebamo sramiti? Treba li novac čuvati ili investirati? Je li rizik nešto što treba potpuno izbjegavati? Ta uvjerenja kasnije, često nesvjesno, određuju naše financijske odluke.
Meni je svojedobno bila zanimljiva knjiga Tajne milijunaševa uma upravo zato što otvara pitanje naših obrazaca razmišljanja o novcu. Postavite si pitanje: „Kakva su moja uvjerenja o novcu i pomažu li mi ona ili me ograničavaju?“
Kada posložimo taj odnos, onda dolaze znanje i disciplina: naučiti stvarati vrijednost, trošiti manje nego što stvaramo, redovito odvajati dio novca, investirati, koristiti vrijeme i složeno ukamaćivanje u svoju korist te dugoročno graditi imovinu.
Čitateljicama i čitateljima poručio bih: počnite s onim što imate danas. Početni iznos utječe na mogućnosti, ali znanje, navike, vrijeme i dosljednost određuju kako ćete ih koristiti. A kada govorite o novcu u obitelji, uključite i razgovor o odgovornosti i vrijednostima koje želite prenijeti dalje.
Novac na kraju nije svrha. Dobro upravljan novac daje nam slobodu da svoje vrijeme usmjerimo prema ljudima, iskustvima i stvarima koje su nam zaista važne.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
