Dajana Barbić: Financijska sigurnost ne počinje štednjom, nego prestankom podcjenjivanja sebe
Novac nam rijetko pobjegne u jednom velikom potezu. Češće se izgubi u sitnicama koje dugo ni ne zovemo problemom: u poslu koji odradimo “usput”, u cijeni koju spustimo prije nego što nas itko išta pita, u povišici koju odgađamo tražiti i u onom poznatom osjećaju da možda ipak ne bismo trebali tražiti više.
S izv. prof. dr. sc. Dajanom Barbić razgovarali smo upravo o tome: zašto nam novac klizi kroz prste, koliko samopouzdanje stvarno utječe na zaradu, gdje žene najčešće same sebi ruše cijenu i zašto razgovor o novcu nikada nije samo razgovor o novcu.
Dajana je profesorica na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autorica udžbenika o osobnim financijama i nacionalna ambasadorica financijske pismenosti u okviru EU inicijative za jačanje financijskog znanja građana.
Ujedno je i predavačica na ovogodišnjoj konferenciji Money Talk by mojnovac.hr, gdje će govoriti na temu “Zašto nam novac klizi kroz prste?”
Samopouzdanje se u novcu na računu vidi vrlo konkretno; u tome koliku ćemo cijenu tražiti za svoj rad, hoćemo li pregovarati o plaći, hoćemo li se usuditi prijaviti za višu poziciju i hoćemo li svoje znanje pretvoriti u veću tržišnu vrijednost. Vidi se u onom trenutku kada sjedimo na razgovoru za posao i odlučujemo hoćemo li izgovoriti broj koji zaista odražava našu vrijednost ili onaj koji nam se čini “sigurnijim”. Vidi se kada razmišljamo hoćemo li se prijaviti za višu poziciju, iako ne ispunjavamo baš svaki uvjet, ili ćemo ipak čekati još jednu godinu, još jedan certifikat, još jednu potvrdu izvana. Drugim riječima, samopouzdanje nije apstraktna emocija, nego ekonomski faktor koji utječe na razinu naših prihoda, imovinu i dugoročnu financijsku sigurnost. I zato često kažem da je danas samopouzdanje valuta jer ono vrlo često određuje koliko ćemo si “dopustiti” zaraditi.
Na prvu, argument “novac je univerzalan” zvuči logično, ali u stvarnosti, način na koji dolazimo do tog novca nije jednak za sve. Istraživanja i europski podaci jasno pokazuju da žene i dalje češće rade slabije plaćene poslove, češće prekidaju karijeru zbog skrbi za djecu i obitelj, češće rade skraćeno i zato dugoročno akumuliraju manje prihode i manje štednje, zbog čega u starosti primaju i niže mirovine. Više od 60% svih administrativnih i kvalificiranih uslužnih zaposlenika u EU čine žene, dok među menadžerima njihov udio iznosi svega 35,3%. Podaci Eurostata pokazuju da se rodni jaz u zaposlenosti u EU značajno povećava s dobi pa tako je kod mladih u dobi od 15 do 24 godine jaz najmanji i postoji 4,4% manja vjerojatnost da će žene biti zaposlene u odnosu na muškarce. Među odraslima u dobi od 25 do 54 godine jaz raste na 9,6 %. Najveća razlika zabilježena je u dobi od 55 do 64 godine, gdje jaz u zaposlenosti doseže 12,1 %. Medijalni rodni jaz u mirovinama u EU iznosi oko 25%, što znači da žene u dobi od 65 i više godina primaju mirovine otprilike četvrtinu niže od muškaraca. Taj jaz jasno pokazuje kako se razlike akumulirane tijekom radnog vijeka pretvaraju u nejednake prihode u starijoj dobi. Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) upozorava da žene u Europi praktički moraju raditi “15 i pol mjeseci” da bi zaradile ono što muškarci zarade u 12 mjeseci. Prema tome, pitanje novca više nije pitanje dojma ni ideologije, nego podataka i činjenica. Sve te “male” razlike tijekom godina se akumuliraju. Ne odjednom, nego tiho; kroz propuštene povišice, sporije napredovanje, manju štednju. Zbog toga su žene i novac i dalje tema koja zaslužuje posebnu pažnju.
Odgovor je: i jedno i drugo, ali primarno je riječ o strukturi tržišta. Razlika u plaćama između žena i muškaraca i dalje je postojana, a napredak u njezinu smanjenju spor. Žena koja radi puno radno vrijeme i dalje u prosjeku zarađuje oko 10% manje od svog muškog kolege u zemljama OECD-a. Tijekom gotovo tri desetljeća, prosječni jaz u OECD-u smanjio se za oko devet postotnih bodova. Ovim tempom bit će potrebna još desetljeća da se preostale razlike zatvore, čime se produbljuju nejednakosti koje se akumuliraju kroz cijeli životni vijek.
OECD naglašava da se rodni jaz u plaćama ne može objasniti samo obrazovanjem ili iskustvom, nego i neplaćenim radom, sektorima u kojima žene dominiraju, obrascima skrbi i institucionalnim nejednakostima. S druge strane, važno je reći i da način samopozicioniranja ima ulogu: žene se češće podcjenjuju, opreznije pregovaraju i kasnije traže više. Zato ne možemo govoriti ni o “krivnji sustava” ni o “krivnji pojedinca”. Stvarni problem nastaje upravo u njihovom presjeku.
Najčešće na tri mjesta: prvo, kada misle da moraju biti “100% spremne” prije nego što traže veću odgovornost ili veću naknadu; drugo, kada rade više nego što naplaćuju; i treće, kada vlastitu vrijednost objašnjavaju kao nešto “normalno”, a ne kao stručnost koja ima cijenu. To se prepoznaje onog trenutka kada govorimo “nije problem”, “ma to ću usput”, “nije to ništa posebno”, umjesto da jasno kažemo: ovo je moje znanje, moj rezultat i moja cijena. Financijska sigurnost često počinje upravo tamo gdje prestajemo umanjivati vlastiti doprinos, utrošeno vrijeme i stručnost.
Samopouzdanje je i vještina i posljedica iskustva. Ne čekamo da se jednog dana “probudimo spremne”, nego ga gradimo kroz male odluke: kada tražimo više, kada se pripremamo za pregovore, kada pratimo svoje rezultate i kada učimo govoriti o novcu bez nelagode.
Žene često misle da moraju biti 100% spremne prije nego što preuzmu novu odgovornost ili funkciju. Čekaju savršen trenutak; da završe sve započete projekte, da savladaju sve što im je nepoznato, da djeca odrastu. No istina je da većina ljudi nikada nije potpuno spremna. Razlika je u tome tko je spreman pokušati.
Za muškarce je poznato da češće preuzimaju rizik, kako u napredovanju tako i u donošenju financijskih odluka, primjerice ulaganjima. Češće se odlučuju na “skok u nepoznato”, što im dugoročno donosi brže napredovanje i više prihode. To ne znači da žene ne mogu jednako uspjeti, nego da češće same sebi postavljaju viši prag sigurnosti prije nego što naprave iskorak. Okolina je pritom vrlo važna jer može pojačati ili oslabiti naš osjećaj vrijednosti.
Dobra je vijest da se financijsko samopouzdanje, kao i svaka druga kompetencija, može trenirati. Zato je prvi korak osvijestiti koliko samopouzdanje utječe na naše karijerne i financijske odluke, a drugi jednostavno početi djelovati i prije nego što se osjećamo potpuno spremno.
Taj strah je stvaran i ne treba ga banalizirati. Zato pregovaranje ne treba gledati kao hrabri skok bez pripreme, nego kao proces u koji ulazimo s argumentima; rezultatima koje smo ostvarili, tržišnim usporedbama, jasnom vrijednošću koju donosimo i granicom ispod koje više ne želimo ići. Drugim riječima, ne idemo u pregovore samo s emocijom “želim više”, nego s ekonomskom logikom “ovo je vrijednost koju stvaram”. Strah se najlakše smanjuje kada imamo brojke, alternativu i svijest da prihvaćanje premalo plaćenog rada također ima svoju cijenu.
Moj osobni trenutak nije bio jedan veliki preokret, nego postupno shvaćanje da znanje, iskustvo i rezultati ne govore sami za sebe ako ih i sami ne artikuliramo. U jednom trenutku sam jasno osvijestila da žene često rade izvrsno, ali predugo čekaju da ih netko drugi “prepozna”. Dugo vrijeme sam prihvaćala puno toga raditi “usputno”, ispod cijene i besplatno pa sam primijetila da neki kasnije i očekuju da je moj rad besplatan. Sjećam se jedne konkretne ponude koja je na papiru izgledala kao prilika, ali kada sam uračunala vrijeme, putne troškove i stvarnu satnicu, shvatila sam da bih zapravo bila u minusu. I to je bio trenutak u kojem sam prvi put vrlo jasno rekla: ovo nema smisla. Prije toga sam često pristajala raditi stvari “usput”, bez jasne cijene, iz želje da budem korektna, dostupna i profesionalna. Problem je što tržište takve signale vrlo brzo internalizira. Kada sam počela otvorenije i sigurnije stajati iza vlastite stručnosti, promijenio se i način na koji pristupam pregovorima, projektima i profesionalnim prilikama. Takav pristup se, naravno, s vremenom odražava i na prihode, jer tržište često prati način na koji mi sami vrednujemo svoj rad. U tom kontekstu, važno je prihvatiti jednu neugodnu, ali realnu činjenicu: društvo i tržište ne nagrađuju “dobre djevojke” koje bez pogovora odrađuju sve što im se ponudi. Posao nije škola u kojoj dobivamo petice za trud i zalaganje, niti je tapšanje po ramenu adekvatna naknada za naš rad. Priznanje da smo izvrsne ne smije biti zamjena za ono što bi trebalo biti plaćeno, jer naše vrijeme, trud i stručnost imaju svoju vrijednost. Zato je jednako važno naučiti i reći “ne”: lošim ponudama, slabo plaćenim poslovima i svemu što podcjenjuje naš rad. Jer svako “da” koje kažemo podcjenjivanju, dugoročno nas košta više nego što mislimo.
Zdrav odnos s novcem počinje onda kada ga prestanemo doživljavati ili kao prijetnju ili kao tabu. Mnogi ljudi osciliraju između dvije krajnosti: ili potpuno izbjegavaju baviti se novcem jer im stvara nelagodu, ne žele gledati stanje računa, ne prate troškove, odgađaju odluke; ili idu u drugu krajnost i počnu kontrolirati svaki euro, osjećati krivnju za svaku potrošnju i živjeti u stalnom grču. Ni jedno ni drugo nije održivo. Zdrav odnos s novcem više nalikuje odnosu povjerenja nego kontrole. Novac je alat. To znači da je važno da znamo koliko novca imamo, da znamo gdje nam novac odlazi, imamo plan štednje i sigurnosni fond, ali si istovremeno dopuštamo i uživati u novcu bez osjećaja krivnje. Financijska pismenost nije život u odricanju, nego sposobnost da upravljamo novcem tako da on podržava naš život, a ne da njime upravlja.
Ranije bih počela govoriti o novcu bez zadrške i ranije bih naučila da pregovaranje nije neugodnost, nego profesionalna odgovornost prema sebi. Na početku karijere često postoji potreba da budemo “korektne”, da ne ispadnemo zahtjevne, da ne pokvarimo odnos. I onda čekamo i čekamo da netko primijeti naš trud, da ponudi više, da “prepozna” vrijednost. Da krećem ispočetka, ranije bih pratila vlastite rezultate, dokumentirala doprinos i češće se pitala: ako ovo ima vrijednost za drugu stranu, zašto ne bi imalo i za mene?
Utječe jako puno. Okolina oblikuje naše granice normalnog; što smatramo pristojnim tražiti, koliko se osjećamo “sigurno” u uspjehu i koliko nam je dopušteno biti ambiciozne bez osjećaja krivnje. Posebno su važni partner i obitelj jer se upravo u privatnoj sferi često donose odluke o skrbi, vremenu, karijernim prioritetima i riziku.
Razlike u ishodima žena i muškaraca na tržištu rada odražavaju rodne norme i stereotipe vezane uz plaćeni i neplaćeni rad, koji se usvajaju već u ranoj dobi. Ti se obrasci dalje isprepliću s društvenim, institucionalnim i ekonomskim okruženjem koje često stavlja žene u nepovoljniji položaj na tržištu rada. To uključuje ograničen pristup dostupnoj i kvalitetnoj skrbi za djecu i izvanškolskim programima, nedostatak dugotrajne skrbi za članove obitelji, niže plaće u sektorima u kojima dominiraju žene, neravnomjernu raspodjelu roditeljskog dopusta te porezne i socijalne sustave koji destimuliraju tzv. drugog zarađivača u kućanstvu. Kako bi se smanjili rodni jazovi u plaćenom i neplaćenom radu, vlade sve više ulažu u politike ravnoteže između poslovnog i privatnog života. To uključuje bolji pristup kvalitetnoj i pristupačnoj skrbi za djecu i starije, kao i dostupniji i pravednije raspoređen plaćeni roditeljski dopust. Uz to, države sve više razvijaju poduzetničke ekosustave koji potiču žensko poduzetništvo, uvode obvezu izvještavanja o rodnom jazu u plaćama te kroz tzv. mirovinske “care” bodove, poput dodatnih godina staža za razdoblja skrbi, pokušavaju ublažiti dugoročne financijske posljedice prekida karijere.
Da prestanu gledati plaću samo kao mjesečni iznos i počnu je gledati kao dugoročnu putanju. Jer razlika koju danas ne ispregovaramo ne ostaje samo u ovom mjesecu, ona se prelijeva na buduće povišice, štednju, ulaganja i mirovinu. Kad žena promijeni tu perspektivu, više ne pita samo “je li mi neugodno tražiti više?”, nego “kolika je cijena ako to ne tražim?”.
Mislim da žene danas trebaju čuti nešto vrlo jednostavno, a to je da ne moraju zaslužiti pravo na financijsku ambiciju time što će biti savršene. Ne moraju odraditi sve bez greške, biti uvijek dostupne i svima ugodne da bi imale pravo tražiti više. To pravo već imaju.
Prečesto se financijska ambicija kod žena povezuje s osjećajem krivnje, kao da nešto oduzimamo drugima, ako želimo više za sebe, a zapravo je suprotno. Briga o novcu nije sebičnost. To je odgovornost prema vlastitoj sigurnosti, dostojanstvu i slobodi.
I možda najvažnije, financijska neovisnost nije samo pitanje novca. To je pitanje izbora. Mogućnosti da ostanemo ili odemo, da prihvatimo ili odbijemo, da živimo život koji želimo, a ne onaj koji si možemo priuštiti.
Zato razgovor o ženama i novcu nikada nije samo razgovor o novcu. To je razgovor o sposobnosti i moći odlučivanja o vlastitom životu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
