“Mogli bismo to napraviti kasnije. Mogli bismo se ozbiljno uhvatiti posla kasnije. Ali zašto? Zašto ne sada, dok još imamo priliku?”
Rečenica zvuči gotovo previše jednostavno da bi bila životna lekcija. A onda se sjetite koliko važnih odluka u životu stoji upravo na toj jednoj riječi: kasnije.
Kasnije ćemo srediti financije. Kasnije ćemo pokrenuti posao. Kasnije ćemo nazvati osobu koja nam može pomoći. Kasnije ćemo razgovarati o temi koju mjesecima guramo pod tepih. Kasnije ćemo promijeniti naviku za koju već dugo znamo da nas košta novca, energije ili mira.
Problem s tim kasnije nije samo u tome što odgađamo. Problem je u tome što često sami sebi prodajemo priču da odgađanje nije odluka. A jest. Svaki put kada kažemo “nije još trenutak”, zapravo biramo da se ništa ne promijeni.
Stoicizam, filozofija koju je Ryan Holiday posljednjih godina vratio u širi razgovor o osobnom razvoju, ima za to vrlo jasan princip: odlučna hitnost sadašnjeg trenutka. Zvuči veliko, gotovo knjiški, ali u stvarnom životu riječ je o vrlo praktičnoj stvari. Ako znate što treba napraviti, nemojte se ponašati kao da će neka buduća, idealna verzija vas obaviti posao umjesto vas.
Marko Aurelije, rimski car i jedan od najpoznatijih stoičkih mislilaca, u svojim je Razmišljanjima često podsjećao samoga sebe da ne živi zauvijek. To nije bila drama ni koketiranje sa smrću. To je bio način da se vrati u stvarnost.
Ne postoji beskonačno mnogo prilika. Ne postoji beskonačno mnogo godina u kojima možemo odgađati iste odluke. Ne postoji savršen trenutak u kojem ćemo biti potpuno spremni, odmorni, sigurni, financijski stabilni i bez straha.
Ljudi često misle da problem leži u tome što ne znaju što žele. U stvarnosti, mnogi jako dobro znaju što bi trebali napraviti. Znaju da bi trebali početi štedjeti. Znaju da bi trebali razgovarati o plaći. Znaju da bi trebali izaći iz posla koji ih iscrpljuje. Znaju da bi trebali napraviti plan dugova, investiranja, pokretanja biznisa ili promjene karijere.
Ali čekaju neku buduću verziju sebe.
Onu koja će imati više vremena. Više novca. Više samopouzdanja. Manje obaveza. Više podrške. Bolji trenutak.
Ta verzija uglavnom ne dolazi. Dolazi samo još jedan tjedan, još jedan mjesec i još jedna godina u kojoj se naviknemo na isto stanje.
Kad odgodite financijski plan za vrijeme “kad budete više zarađivali”, moguće je da ćete tada imati i veće troškove. Kad odgodite pokretanje malog posla za vrijeme “kad se sve smiri”, život često pronađe novi razlog da ne bude miran. Kad odgodite traženje mentora za vrijeme “kad budete imali konkretnije pitanje”, možda ćete još godinu dana pokušavati sami riješiti nešto što bi vam jedan dobar razgovor mogao skratiti.
Odgađanje rijetko izgleda opasno dok se događa. Opasno postane tek kad se osvrnete unatrag.
Druga važna stoička lekcija odnosi se na ljude od kojih učimo. Seneka je puno pisao o savjetima, učiteljima i karakteru ljudi koje puštamo blizu svojih odluka.
Danas mentora ima posvuda. Na LinkedInu, YouTubeu, podcastima, edukacijama, konferencijama, društvenim mrežama. Svatko ima strategiju, formulu, plan i tri koraka do uspjeha. Baš zato treba biti oprezan.
Najjednostavnije pitanje glasi: je li ta osoba izgradila ono o čemu govori?
Ako netko govori o financijskoj slobodi, vrijedi pogledati živi li zaista tu slobodu ili prodaje priču o njoj. Ako netko govori o ravnoteži posla i privatnog života, vrijedi pogledati ima li je u vlastitom životu. Ako netko savjetuje poduzetnike, vrijedi provjeriti je li ikada stvarno nosio rizik poslovanja, plaća, klijenata i neizvjesnosti.
To nije cinizam. To je zdrava provjera.
Stoici su vjerovali da primjer vrijedi više od propovijedi. Učimo od ljudi koji žive ono što govore, a ne od onih koji samo dobro zvuče.
Ovo zvuči pomalo neobično, ali jedna je od najpraktičnijih ideja koje se često vežu uz stoičku tradiciju. Mentor ne mora biti osoba koju osobno poznajete. Ne mora vam odgovoriti na poruku. Ne mora s vama sjesti na kavu.
Mentor može biti Marko Aurelije, Seneka, Epiktet, Viktor Frankl, Maya Angelou ili bilo tko tko je iza sebe ostavio knjige, pisma, eseje, govore i ideje koje možete čitati kad vam trebaju jasnoća i orijentir.
Takav mentor ima jednu veliku prednost. Ne pokušava vam ništa prodati. Ne mijenja stav ovisno o trendovima. Njegove su misli već prošle određeni test vremena.
Ako želite naučiti kako ostati miran pod pritiskom, ponekad ćete više dobiti od čitanja Marka Aurelija nego od čekanja da vam neki uspješni direktor odgovori na poruku. Ako želite razumjeti smisao, odgovornost i unutarnju snagu, Viktor Frankl može biti bolji sugovornik od mnogih suvremenih gurua.
Ne zato što su stari autori uvijek u pravu, nego zato što nas tjeraju da razmišljamo sporije, dublje i poštenije.
Najkorisniji mentor često nije onaj nakon kojeg se osjećate najbolje. To je osoba nakon koje jasnije vidite stvarnost.
A stvarnost nije uvijek ugodna.
Dobar mentor neće vam reći da je svaka ideja sjajna. Neće vas tapšati po ramenu samo zato što ste uzbuđeni. Neće potvrditi odluku samo zato što vi već želite čuti potvrdu.
Dobar mentor zna reći: ovaj plan ima ozbiljnu rupu. Nisi još spreman za taj korak. Podcjenjuješ troškove. Previše se oslanjaš na entuzijazam. Nemaš kupca, imaš samo ideju. Ne znaš brojke. Ne znaš kome prodaješ. Ne znaš koliko dugo možeš izdržati ako prihod kasni.
To nije obeshrabrivanje. To je zaštita.
Ljudi često traže savjet, a zapravo traže dozvolu. Žele da im netko kaže da je ono što su već odlučili pametno. No najbolji savjeti nisu uvijek ugodni. Ponekad vas spase upravo zato što bole.
Ako se nakon svakog razgovora s mentorom osjećate fantastično, moguće je da ne dobivate mentorstvo, nego potvrdu.
Postoji nekoliko znakova da više ne prikupljate informacije, nego bježite od odluke.
Prvi znak je beskonačno istraživanje. Čitate petu knjigu o pokretanju posla, ali još niste nazvali prvog potencijalnog klijenta. Slušate deseti podcast o investiranju, ali još niste otvorili brokerski račun. Gledate sadržaj o osobnim financijama, ali još niste zapisali vlastite prihode i troškove.
Istraživanje je korisno. Ali samo do trenutka kada postane zamjena za akciju.
Drugi znak je čekanje pravog trenutka. Pravi trenutak često je elegantan naziv za strah. Trenutak u kojem više nećete imati sumnje vjerojatno neće doći. Ljudi koji su napravili velike promjene rijetko su krenuli zato što su bili potpuno spremni. Krenuli su zato što su shvatili da ih čekanje više košta nego nesavršen početak.
Treći znak je perfekcionizam. “Ne želim to objaviti dok nije savršeno.” “Ne želim poslati upit dok ne razradim sve detalje.” “Ne želim krenuti dok ne budem potpuno sigurna.”
Ponekad je to visoki standard. Češće je strah s ljepšim imenom.
Stoici nisu filozofiju doživljavali kao ukras za razgovor, nego kao alat za svakodnevni život. Zato se pitanje ne svodi na to slažete li se s idejom. Pitanje je što ćete sada napraviti.
Odaberite jednu stvar koju odgađate. Samo jednu. Ne cijeli životni plan, ne deset odluka, ne sve ono što vas čeka. Jednu stvar koja vam se stalno vraća u mislima.
Možda je to financijski plan. Možda razgovor o plaći. Možda prvi korak prema poslu koji dugo želite pokrenuti. Možda zatvaranje duga. Možda traženje stručne pomoći. Možda odluka da napokon sjednete i pogledate brojke koje izbjegavate.
Zatim odredite najmanji mogući korak.
Ako odgađate financijski plan, prvi korak nije savršen Excel. Prvi korak je zapisati prihode, fiksne troškove i dugove. Ako odgađate pokretanje newslettera, prvi korak nije savršena strategija sadržaja. Prvi korak je napisati prvu temu. Ako odgađate razgovor s mentorom, prvi korak nije razraditi cijelu karijeru. Prvi korak je napisati poruku od tri rečenice.
I onda taj korak napravite u sljedeća 24 sata.
Ne kad budete imali vremena. Ne kad se smiri tjedan. Ne kad se poslože okolnosti. U sljedeća 24 sata.
Najlukavija stvar kod odgađanja jest to što se račun ne pojavi odmah.
Ako odgodite investiranje za pet godina, danas se ne dogodi ništa dramatično. Ali za 20 ili 25 godina možda ćete jako jasno vidjeti što je značilo propustiti vrijeme i složeno kamaćenje.
Ako odgodite razgovor s mentorom, danas ne gubite ništa vidljivo. Ali za godinu dana možda ćete shvatiti da ste radili u krivom smjeru, trošili energiju na pogrešne stvari ili ponavljali istu grešku koju vam je netko iskusniji mogao pokazati za deset minuta.
Ako odgodite financijski razgovor s partnerom, obitelji ili samima sobom, danas možda čuvate mir. Ali dugoročno možda plaćate taj mir nervozom, nejasnoćom i osjećajem da novac vodi vas, a ne vi njega.
Marko Aurelije je pisao samome sebi jer je znao koliko se lako čovjek udalji od onoga što zna. Nije pisao zato da bi zvučao mudro. Pisao je da bi se podsjetio kako treba živjeti dok još ima vremena.
Na kraju, pitanje nije trebate li početi.
Pitanje je što vas točno sprječava. I je li taj razlog stvarno toliko dobar kao što izgleda u trenutku kada ga koristite da biste opet odgodili vlastiti život.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
