Poduzetnički put rijetko izgleda uredno dok se događa. Češće je to niz poslova, promjena, selidbi, pogrešaka i odluka koje tek kasnije dobiju smisao. Dobra ideja sama po sebi nije dovoljna. Treba znati raditi s ljudima, razumjeti brojke, preuzeti odgovornost i izgraditi povjerenje koje se ne može kupiti oglasom ni nadoknaditi lijepom prezentacijom.
Branimir Pačar, osnivač Dot.Bita, karijeru je gradio u kartičnoj industriji, konzultantskom svijetu i području cyber sigurnosti. U razgovoru za MojNovac.hr govori o tome zašto poduzetništvo ne počiva samo na hrabrosti, nego i na znanju, disciplini i odnosima s klijentima. Otkriva kako gleda na novac, zašto mu štednja više nije dovoljan koncept, što djecu pokušava naučiti o financijama i zašto u investiranju vrijeme smatra važnijim od same količine kapitala.
Profesionalni put krenuo je u MBU-u, današnjem Erste Group Card Processoru, gdje sam počeo raditi u sigurnosti i upoznao se s kartičnom industrijom. Nakon toga prešao sam u Deloitte, gdje sam puno naučio o konzultantskim uslugama i direktnom radu s klijentima. Iz Deloittea sam prešao u Cognosec, što je bila značajna promjena, prvenstveno zato što sam se morao preseliti u inozemstvo i u potpunosti promijeniti sredinu. No to mi je pružilo mogućnost da sva prijašnja iskustva i znanja objedinim i iskoristim na jednom mjestu. Na kraju je sve to dovelo do osnivanja Dot.Bita, koji je fokusiran na pružanje usluga u području cyber sigurnosti, gdje smo, s ponosom kažem, jedina kompanija u regiji koja je kvalificirana provoditi certifikacije iz skupine sigurnosnih standarda u kartičnoj industriji, kao što su PCI DSS, PCI PIN i PCI 3DS.
Ako pričamo o poduzetničkom putu, uvijek sam se nadao poduzetništvu ili mu težio. Zamišljao bih kakvu bih firmu imao, čime bih se bavio, kako bi to izgledalo. Ali za sebe ne vjerujem da sam “u duši” poduzetnik, posebno ako se uspoređujem s drugim ljudima koji su, prema mojim kriterijima, rođeni poduzetnici. To je tip ljudi koji uvijek nešto pokušava, koji može iz bilo kakve ideje pokušati napraviti nešto. Zato sam profesionalno uvijek pokušavao izgraditi znanja i sposobnosti koje su, po meni, potrebne za poduzetništvo.
Važna stvar koju sam shvatio dok sam studirao i radio kod majke u knjigovodstvenom servisu jest da je poznavanje ekonomskih znanosti itekako presudno. Naime, tada im je klijent bila jedna građevinska tvrtka. Osnovala su je dva prijatelja, dva partnera, koji su bili stručnjaci, svaki na svom području, pa je nekako bilo logično da zajedno osnuju tvrtku. To su i napravili, no u određenom trenutku razišli su se i osnovali svatko svoju tvrtku.
Jedan od njih, koji je dobro poznavao financije, poreze i ekonomiju, i dan danas uspješno radi. Iako je bio lošiji stručnjak od drugog, uspio je. Drugi je svoju tvrtku zatvorio kroz nekoliko godina. Ta mi se situacija duboko urezala u pamćenje jer sam shvatio koliko su praktična znanja i dobro baratanje takvim korisnim informacijama presudni za izgradnju dobre tvrtke. I kasnije u karijeri, ali i u privatnom životu, još sam puno puta svjedočio sličnim ili istim situacijama i tako samo potvrdio svoju tezu. Zato je moj put bio učenje, rad, usavršavanje, učenje, rad, učenje, usavršavanje.
U mom slučaju poduzetnički put započeo je iz kombinacije loših situacija i malo zrna sreće, što mi je postalo jasno tek naknadno. Kao što bi rekao Thomas Jefferson: “Što više radim, to imam više sreće.” Evo što se dogodilo. U poduzeću u kojem sam tada radio, zbog problema na razini visokog menadžmenta, došlo je do situacije da su bečki ured, u kojem sam tada radio, morali zatvoriti. Opcija je bila da prijeđemo u neku drugu zemlju ili da tražimo drugi posao i vjerujte, to bi zapravo bilo najlakše učiniti. Poslovi su mi se nudili u raznim dijelovima svijeta, mogao sam birati, ali sam sebi rekao: “Ili sad ili nikad.”
Bilo je to hrabro, ali odvažio sam se. Vjerovao sam u sebe, svoje mogućnosti, znanje i iskustvo. Moj sadašnji partner u Dot.Bitu i ja odlučili smo da ćemo pokušati samostalno. Većina naših klijenata iz tog perioda odlučila je nastaviti s nama. I to je još jedna ključna stvar u ovom biznisu. Dobri odnosi s klijentima nekada su presudni. Drago mi je što mogu reći da neke svoje klijente danas zovem ne samo dobrim kolegama, već i jako dobrim prijateljima.
Što se tiče motivacije, nemam poseban motivator u teškim situacijama. Uvijek si pokušavam racionalizirati da teški trenuci neće trajati zauvijek i da ih se može riješiti, a kad se riješe, bit će bolje i to je nagrada sama po sebi.
Postoje dvije vrste osobina koje su bitne za poduzetništvo. Jedna skupina odnosi se općenito na bilo koju vrstu poduzetništva i tu su ustrajnost i konzistentnost iznimno važne i primjenjive na bilo koju vrstu poduzetništva. Kako se mi bavimo uslugama u računalnoj sigurnosti, gdje imamo pristup svačemu, od osjetljivih podataka i informacija klijenata do sustava koji su osnova njihova poslovanja, uvijek moramo imati na umu da je povjerenje klijenta ono najdragocjenije.
Ne smije se dogoditi situacija u kojoj bi klijent sumnjao u naš odnos, bilo to sa stručne, komercijalne ili bilo koje druge strane. Vjerujem da je ovaj aspekt bitan u bilo kojem obliku poduzetništva, ali sigurno mogu reći da je u našoj industriji među visoko rangiranim stvarima po važnosti.
Takvih je situacija bilo mnogo i koliko god se u kratkom roku činile kao pogreške i neuspjesi, dugoročno nijednu tu grešku ne gledam kao neuspjeh. Iz svake sam naučio nešto korisno što mi je pomoglo u budućim situacijama i poslovnim odlukama. Od toga se i gradi konkretno iskustvo.
Ne bih navodio nijednu specifičnu situaciju i pokušavam u životu ne pamtiti konkretne situacije ako su loše, nego izvući lekciju i pokušati je ne ponoviti. Gledano skupno, većina ih je bila posljedica neiskustva, nerealnih očekivanja ili pokušaja da napravimo nešto u što smo uložili i vrijeme i novac, a na kraju nismo imali koristi koje smo početno htjeli ostvariti.
No iz svih tih situacija jedno je zajedničko svima: naučio sam sagledati cjelokupnu situaciju. Ako se nešto ne dogodi, unatoč trudu, nije kraj svijeta i ne treba provesti previše vremena u žaljenju. Jednostavno se nešto dogodilo i tako je. Dignemo se, nasmijemo i idemo dalje sa sviješću da ne ponavljamo iste greške.
Veliki sam ljubitelj formalnog obrazovanja. Fakultet smatram izvrsnim početkom, a u nastavku karijere važnima smatram različite kvalitetne edukacije i certifikacije zbog strukturiranog pristupa. Također volim učiti iz tuđih iskustava i iz njih pokušavam izvući ono što je meni korisno.
Najmanje volim učiti iz svojih pogrešaka, čisto iz razloga što, ako tako učim, znači da se one događaju, iako sam sigurno najviše naučio na vlastitim pogreškama. Kao, uostalom, i svi ostali.
Imao sam ih dosta kroz život. Možda mi nisu formalno bili mentori, ali od dosta ljudi sam puno naučio kroz godine rada s njima. Nisam tip koji voli veličati druge osobe, kao što ne volim da netko veliča mene. Nikada nisam imao ni uzore ni idole.
Puno mi je draže da od različitih ljudi preuzmem dobre prakse, principe, ideje i načine rada te da fokus bude na tome da se to prenosi i vrednuje, a ne same osobe koje su ih napravile. To je valjda taj moj “neinstagramski” pristup u koji i dalje vjerujem.
To bi bio savjet od oca kad sam dobio prvi posao. Prije prvog dana posla rekao mi je: “Sretno, ali što god i kako god u životu radio, moraš moći sam sebe pogledati u ogledalo u svako doba dana ili noći.”
Osnovni pogled na novac uvijek mi je bio isti. Nikad mi novac nije bio najvažnija stvar na svijetu i ultimativni cilj, ali kako je Zabranjeno pušenje u svojoj pjesmi reklo: “Pare okreću svijet, politiku i nogomet”, prihvatio sam činjenicu da je novac jedan od pokretača svega u životu i da je nužan da bi život funkcionirao lakše, čemu svi težimo.
Cilj mi je bio da ne moram brinuti hoću li imati dovoljno novca za osnovne stvari u životu. Dio koji se promijenio jest način na koji trošim novac. Dok sam bio mlađi, užitak su mi pružale materijalne stvari, a kako sam “oduvijek pomalo geek”, uglavnom je to bila kupnja takvih proizvoda. Što sam stariji, više trošim na stvari koje mi oslobađaju vrijeme jer mi je vrijeme postalo najvrjedniji resurs. S godinama shvatiš da najveće ograničenje za iskustva i edukaciju više nije novac, nego dostupno vrijeme.
Sve se više borim s odmicanjem od koncepta štednje. Kroz život i odgoj, a vjerojatno i zbog vremena u kojem sam odrastao, štednja je uvijek bila nešto čemu treba težiti. Ako štediš, bit će ti lakše kad dođu “crni dani”. Možda sam to kroz život shvatio previše doslovno, jer s vremenom shvaćam da je štednja dosta restriktivan princip ograničavanja potrošnje. Moje viđenje štednje bilo je da si nešto odvojio i ostavio sa strane.
Sada novac koji bih prije štedio više guram u smjeru stvaranja dodatnih vrijednosti koje će mi koristiti kad dođu “crni dani”. Ono što bih volio da sam prvo naučio o investiranju jest da je opet to toliko spominjano vrijeme najbitniji parametar. Ne količina novca, vrsta investicije ili dobra informacija. Samo vrijeme.
Pokušavam ih naučiti vrijednosti novca i tome da znaju da novac nije najbitnija stvar na svijetu i nije mjerilo vrijednosti ljudi, ali da je nužan i da ne pada s neba. Ne smije se biti rob novcu i podrediti život samo zarađivanju.
Svojoj djeci želim jasnu spoznaju da moraju biti sposobna sama zaraditi onoliko koliko im treba i da sama sebi moraju znati odrediti koliko je to.
Rad i disciplina izuzetno su bitni i bez njih nema uspjeha. Ali nikad se nisam zavaravao da se “nešto može samo poklopiti”. Vjerojatno će različiti ljudi neke uspjehe i situacije pripisivati sreći, dok će drugi ljudi za te iste situacije reći da nemaju veze sa srećom. Ali ja mislim da će radom i trudom sreća biti isprovocirana. Tako jednostavno mora biti. Jedno bez drugoga ne ide.
Kao što sam naveo prije, pokušavam pobjeći od koncepta štednje, a štednja za mirovinu koncept je koji mi je u potpunosti odbojan. Kad čujem “štedim za mirovinu”, odmah imam sliku da odvajam dio sada, koji ću, kad dođem u mirovinu, osloboditi i trošiti. Ali to je moja slika štednje za mirovinu.
Volim se uvjeravati ili zavaravati da stvaram za buduća vremena i da je cilj ne imati problem s novcem ni u jednoj fazi života, dok u isto vrijeme koristiš sve blagodati tog perioda života. Naravno da bi u periodu prije mirovine količina priljeva trebala biti puno veća od odljeva, jer kako život prolazi, tako će i sposobnost da ti priljevi budu veći opadati, dok ne dođemo do situacije da će se ti odnosi značajno promijeniti. Ali cilj mi je da u tom trenutku ukupna količina skupljenih sredstava bude dovoljno velika da i uz povećani odljev ne bude značajnih utjecaja na život.
Način na koji to radim je diverzifikacija na različita područja. U prvom redu to je poduzetništvo kroz vlastitu firmu, ali i ulaganje u druge firme. Financijska tržišta zadnjih su mi godina iznimno zanimljiva i sve više sudjelujem na njima, ali koristim i tradicionalnije pristupe kroz ulaganje u nekretnine.
Ne znam točan trenutak kada sam počeo s investiranjem jer investicijom smatram puno toga. Ali ako konkretno govorimo o financijskim instrumentima, onda sam skloniji pasivnim strategijama, pri čemu ne smatram da su pasivne strategije samo ETF-ovi, iako i njih imam u svojim portfeljima, nego da nisam kontinuirano involviran u bavljenje investiranjem ili trgovanjem.
Nisam aktivan u smislu da aktivno trgujem na dnevnoj, tjednoj ili sličnoj bazi, ali pasionirano pratim događanja i onda na temelju takvih informacija, svog pristupa i želje zauzimam pozicije. Kod samih pozicija preferiram one u kojima mi vremenski rok nije ograničavajući faktor ili se trudim da bude u što manjoj mjeri. Ista pozicija u određenom vremenskom roku može biti katastrofa, dok u drugom vremenskom roku može biti genijalan potez.
Vrlo brzo kod čitanja odlutam u svoje misli, ali su mi se određene ideje i koncepti iz knjiga duboko urezali u pamćenje. Neki od koncepata koji su mi još uvijek nit vodilja su iz, mislim, knjige “Počela ekonomije”, barem sam ih tamo pročitao, gdje se navodi da je zemlja jedino dobro koje se više ne proizvodi, kao i koncept graničnosti, odnosno granični trošak i korisnost.
Svakome bih preporučio i knjigu Daniela Kahnemana “Thinking, Fast and Slow”. Ako želite nešto o trgovanju i burzi, onda bih preporučio knjigu Jacka Schwagera “Market Wizards: Interviews With Top Traders”, uz fokus na to da svatko sebi osvijesti što želi, što očekuje, koliko je voljan riskirati i kako doći do stanja u kojem će biti što bliže robotu kad je riječ o emocijama pri donošenju odluka na tržištu.
Od stručnih knjiga preporučio bih “Applied Cryptography” Brucea Schneiera, koja sigurno neće biti po guštu većine čitatelja, ali isplati se pročitati ako vas to zanima.
Nemoj se previše stresirati.
Nemam viziju idealnog života. Naravno da mi je najbitnije da mi je obitelj zdrava i da sam ja zdrav. Sve ostalo prilagođavat ćemo budućim verzijama sebe kako idemo kroz život.
Upravo ovo što je navedeno u pitanju: da imaju zdrav odnos s novcem. Činjenica je da je svaki aspekt života u nekom obliku povezan s novcem i da trebaju pokušati postaviti svoj život tako da novac služi njima za njihove ciljeve, a ne da oni budu robovi novcu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
