Zašto beskontaktno plaćanje potiče veću potrošnju
Priđete blagajni, prislonite mobitel, kratki „bip” i gotovo. Tri ste koraka dalje, a niste ni osjetili da je novac otišao. Sjetite se za usporedbu kako je to izgledalo s gotovinom: odbrojavate novčanice, ruka na tren zastane prije nego ih ispustite iz prstiju. Ta sitna nelagoda danas je nestala. Ostao je samo „bip”.
Taj „bip” je zvuk novca koji odlazi, a da ga ne osjetite.
Ekonomisti Drazen Prelec i George Loewenstein 1998. opisali su pojavu koju su nazvali „bol plaćanja”. Trošenje novca, pokazali su, u nama okine malu nelagodu – i baš ta nelagoda radi kao prirodna kočnica koja nas sprječava da potrošimo više nego što smo namjeravali. Deset godina kasnije Priya Raghubir i Joydeep Srivastava pokazali su drugu stranu: što novac djeluje manje opipljivo – kartica umjesto gotovine, dodir mobitela – to ga lakše ispustimo. Kočnica popusti čim novac prestane izgledati kao novac.
A sad pomislite tko dizajnira sve te načine plaćanja. Svaki „bip”, svaki dodir, svaki „plati u jednom kliku” smišljen je upravo zato da ukloni onu nelagodu. Iza toga stoji ekipa kojoj je doslovno posao da vam plaćanje učini bezbolnim. Beskontaktno plaćanje udobno je namjerno – i jednako je namjerno skuplje, jer vam je uzelo jedinu kočnicu koju ste imali. Mozak ne računa novac koji ne osjeti.
Pretplate su vrhunac te logike. Jednom upišete karticu i novac dalje odlazi sam, mjesec za mjesec, bez ijednog novog „bipa”. Streaming, aplikacije, članarine, one sitne usluge za koje ste zaboravili da ih uopće imate. Ništa vas više ne podsjeti da plaćate – nema blagajne ni onog trenutka u kojem biste se zapitali treba li vam to. Zato ljudi znaju godinama plaćati nešto što odavno ne koriste, a da toga nisu ni svjesni. Kočnica ne može zaustaviti trošak koji se događa sam, u pozadini, dok vi spavate.
Ništa od ovoga ne znači da je kartica neprijatelj i da se treba vraćati u doba kuverti s gotovinom. Beskontaktno plaćanje je praktično, brzo i tu će ostati. Poanta je samo da znate što vam radi, jer ono što ne osjetite, teško i kontrolirate. Malo svjesnosti tu puno pomaže. Onog trenutka kad vam „bip” prestane biti nevidljiv i opet postane trošak, vratili ste si kočnicu koju su vam tako pažljivo dizajnirali da je ne primijetite.
Kako vratiti tu kočnicu, barem ondje gdje najviše boli kad je nema:
Ljudi se uvijek iznenade kad na kraju mjeseca zbroje te sitne dodire. Veliku kupnju svatko pamti – stan, auto, godišnji. Sitne ne pamtimo upravo zato što ne bole. A onda ispadne da je baš ta gomila bezbolnih „bipova” pojela najveći komad plaće. Najgore prolaze oni koji ponosno tvrde da „nikad ne troše na gluposti”.
Kartica je napravljena tako da ne boli. Baš zato vas, kad na kraju mjeseca pogledate stanje, zna zaboljeti dvostruko.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
