Ponekad ljudi najviše slušaju onda kada im se ne obraćate s visine, nego iz srca. Upravo se to dogodilo Barbari Udovičić, čiji su kratki, iskreni i nenametljivi video zapisi u vrlo kratkom roku osvojili golemu publiku na društvenim mrežama. U njima nema velikih recepata za život, nema poze ni potrebe da bude autoritet. Ima iskustva, emocije, zrelosti i one vrste iskrenosti koja danas postaje sve rjeđa. U razgovoru za mojnovac.hr Barbara govori o svom poslovnom putu, novcu kao alatu slobode, lekcijama koje je ponijela iz obitelji i o tome zašto je ponekad najvrjednije upravo ono što nastane bez plana.
Kao i uvijek kad sam ja u pitanju, tako je i moj poslovni put krenuo- potpuno slučajno. Dok sam još bila apsolventica psihologije, radeći jedno istraživanje s ciljem prijave diplomskog rada, završila sam na tadašnjoj prvoj riječkoj televiziji, RI-TV-u. Taj ulazak u medije odredio je cijelu moju karijeru- od televizije preko radija, pa sve do PR-a i organizacije evenata. Sve sam to dodatno zaokružila magisterijem na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, gdje sam se bavila psihologijom marketinga i kriznim situacijama. Danas spajam ta dva svijeta kao vlasnica tvrtke za produkciju. No, ove moje video minijature nisu nastale u sklopu posla, već, opet, potpuno slučajno. Zbog niza okolnosti, od početka godine bila sam primorana ostati kod kuće i, u svega nekoliko dana, snimila sad već gotovo 500tinjak kratkih video priča. Nije u pitanju nikakav projekt, niti dio nekakvog master plana, zapravo mi je poslužilo „da nešto radim“ kad već ionako moram biti kod kuće. Ispalo je kako je ispalo… Dakako da je to sad izazvalo jako puno komešanja u kojem, trenutno, pokušavam „plivati“ i dovršiti knjigu.
Mijenjao se, naravno. Novac mi je dugo bio tek simbol sigurnosti ili način da „kupim stvari“, ali s godinama se ta slika potpuno promijenila. Danas na njega gledam isključivo kao na slobodu. Slobodu da mogu birati s kim ću raditi, kojim projektima ću reći „ne“ i kako ću trošiti svoje vrijeme. On je alat, ne cilj. Kad smo mlađi, često smo u grču oko novca, ali, kroz godine, sve ga više doživljavam kao energiju. Novac dolazi kao rezultat vrijednosti koju dajem drugima, a ne samo kao brojka na računu.
Od roditelja sam naslijedila onu klasičnu radnu etiku- da se do novca dolazi trudom i radom. Danas volim učiti o raznim mogućnostima ulaganja „za stare dane“. Svojoj djeci pokušavam prenijeti nešto drugačiju poruku: da novac treba poštovati, ali ga se ne treba bojati. Želim da nauče da je novac resurs za iskustva, učenje, ali i pomoć drugima. Učim ih da novac prati viziju i rad, a ne obrnuto, i da je najvažnija investicija ona koju ulože u vlastito znanje i mir.
Preskromno bi bilo reći da sam mislila da je to što radim loše, ali u ova dva mjeseca koliko se videi emitiraju izbrojali smo nešto manje od 90 milijuna pregleda, a što je potpuno nerealno. Kako to očekivati, a kamoli planirati?! Poruke mi stižu iz Kanade, Australije, Bugarske, Rusije…… Teško je ovih dana uopće sve pohvatati, zbilja je taj algoritam, u mom slučaju, potpuno „iskočio iz tračnica“.
Iskreno, ja nisam „hvatala“ nikakav trend. Dapače, bila sam uvjerena da radim sve suprotno trendovima- da su moji videi predugi, da je tema preteška i da ljudi na internetu nemaju strpljenja za takvu vrstu dubine. No, ispostavilo se sasvim drugačije. Na toj vagi između trenda i autentičnosti, ja nemam nikakvih dvojbi. Vjerujem da ljudi osjete kad im „prodajete maglu“ upakiranu u trend, a isto tako osjete kad im govorite iz srca i/ili znanja.
U brojnim projektima koje sam radila, sve je upravo ovako kako pitanje sugerira. No, u konkretnom slučaju ovih videa, iako razumijem socijalnu poželjnost odgovora, potpuna neistina bi bila reći kako je bilo teško, traumatično i kako iza ovog stoje frustracije. Dapače, posve suprotno! Za mene je ovaj proces bio čista radost i nevjerojatna lakoća. Prvih 150 videa nastalo je u dva popodneva, a danas ih je „na lageru“ već oko 500. Ovo ne doživljavam kao rad u klasičnom smislu, ovo je, prije svega, moj osobni „healing journey“ jer sam mnoge od ovih priča prvenstveno željela ispričati samoj sebi. No, dok s lakoćom izbacujem suštinu i emociju, istovremeno potpuno zaboravljam tehničke detalje, imena ili godine, stalno se smijemo mojim pogreškama ili kad „zatrokiram“. No, ono što sad izgleda kao „nepodnošljiva lakoća“, svakako je plod i spoj mog gotovo 30ogodišnjeg medijskog iskustva koje se sljubilo sa strukom pa se, sve zajedno, ovako kanaliziralo bez otpora, u jednom dahu.
Voljela bih da mi je netko ranije rekao: „Nemoj graditi kuću na tuđoj zemlji.“ Uvijek treba ulagati u sebe, u vlastito znanje i vlastiti mir. Financijski, savjet bi bio- stvori si „fond za mir“ što je prije moguće. To je onaj iznos koji ti omogućuje da u svakom trenutku možeš otići iz lošeg odnosa ili s toksičnog posla. Mir nema cijenu, a novac nam služi upravo tome da taj mir zaštitimo.
Rekla bih joj da se ne troši pokušavajući ugoditi svima i da su njezini ožiljci zapravo njezina najvrijednija imovina. I, najvažnije, da se ne boji pogrešaka, jer su one samo način na koji nam život namješta kompas za ono što tek dolazi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
