Barbara Maheshwari: Remote Bob sam prodala kad sam shvatila da uspjeh nema smisla ako te košta zdravlja
Pokrenuti firmu s minimalnim kapitalom, razviti je na stranom tržištu i potom je uspješno prodati jedna je od onih poduzetničkih priča koje se ne događaju često. Još rjeđe netko o cijelom procesu govori iskreno, bez uljepšavanja.
Barbara Maheshwari, poduzetnica podrijetlom iz Šibenika, prije sedam godina pokrenula je u Londonu Remote Bob, agenciju za virtualne asistente koja je tijekom godina radila s klijentima iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Švicarske i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Danas, nakon što je tvrtka prodana, kaže da je ta odluka bila rezultat poslovnog uvida, osobnog sazrijevanja i potrebe da ponovno uskladi posao sa sobom.
U razgovoru za mojnovac.hr otkriva kako je izgledao put od početne ideje do akvizicije, što ju je slomilo, što je naučila i zašto vjeruje da ponekad najveći uspjeh nije samo izgraditi firmu, nego znati kada je vrijeme da je pustiš.
Remote Bob je nastao iz dosta neobične životne situacije. Ostala sam zaglavljena u Indiji tijekom lockdowna, sa samo laptopom i jednim ruksakom, i tada sam, korak po korak, krenula graditi ono što će kasnije postati firma. Nisam imala nikakav veliki kapital, krenula sam sa 120 eura, a puno toga sam učila sama, uključujući i kako napraviti web stranicu gledajući YouTube.
Na početku sam imala prije svega volju i viziju da će se sav trud jednog dana isplatiti. Tijekom godina Remote Bob je izrastao u agenciju za virtualne asistente sa sjedištem u Londonu, s klijentima uglavnom u UK-u, Americi, Švicarskoj i Emiratima. Zanimljivo je da su, unatoč tome, većina virtualnih asistenata koje smo angažirali i dalje bili ljudi s Balkana.
Mislim da sam to osvijestila postupno. Kad kreneš od nule, često si toliko fokusiran na rješavanje svakodnevnih problema da ni ne vidiš koliko si daleko došao. Remote Bob je tijekom godina radio s ozbiljnim imenima i bio je prepoznat kao jedna od brže rastućih VA agencija u Engleskoj. To je bio lijep dokaz da ono što radimo ima vrijednost i tržište.
Ali iskreno, meni je najveći znak da smo napravili nešto dobro uvijek bio to što su nam se klijenti vraćali i što je posao funkcionirao u potpunosti remote. To je značilo da smo izgradili sustav, a ne samo posao koji postoji dok sam ja online.
To nije bila impulzivna odluka, nego rezultat više stvari koje su se s vremenom nakupile.
Prvo, shvatila sam da se želim prebaciti u tech i graditi nešto globalno skalabilno. Remote Bob je agencijski model, a takav model se u velikoj mjeri oslanja na ljude. U jednom trenutku sam vidjela da pola vremena ulažem u prodaju, promociju i dogovaranje suradnji, a drugu polovicu u nadzor isporuke i operativu. Sve je to imalo smisla dok sam osjećala strast prema tom modelu, ali s vremenom sam počela osjećati da želim graditi biznis koji će više ovisiti o tehnologiji nego o stalnoj koordinaciji ljudi.
Razmišljala sam i o tome da Remote Bob digitaliziramo kroz aplikaciju ili platformu, ali brzo mi je postalo jasno da bi to značilo da paralelno gradim dva biznisa. U tom trenutku mi se činilo pametnije zatvoriti jedno poglavlje pa tek onda otvoriti drugo.
Jako puno. Nisam na vrijeme naučila stati. Nisam znala kako uzimati pauze i kako se stvarno odmoriti. U jednom trenutku sam se razboljela i dobila ozbiljnu dijagnozu. Odbila sam klasično liječenje jer sam osjetila da moram puno dublje promijeniti način na koji živim i radim.
Počela sam se pitati što me zapravo dovelo do tog stanja. Nisam više bila sigurna iscrpljuje li me više brak ili firma, pa sam na kraju odlučila promijeniti oboje. Rastala sam se i odlučila prodati tvrtku. Danas mogu reći da sam ozdravila i da mi je taj period, koliko god bio težak, promijenio život.
Kad sam primijetila da mi sve ono što me u poslu najviše veselilo polako nestaje. Ja stvarno volim kreirati, dizajnirati landing stranice, pisati blogove, snimati videa za društvene mreže, dogovarati partnerstva, držati govore, mentorirati ljude i graditi sustave.
No kako je firma rasla, meni su sve češće ostajali najteži, neplanirani i emocionalno iscrpljujući dijelovi posla. Bavila sam se otkazima, naplatama dugova, pravnim sporovima u Londonu i kriznim situacijama. To više nije bio posao u kojem sam uživala. Postao je težak na način koji me prestao ispunjavati.
Prilično. Moja početna ideja bila je pomoći ljudima s Balkana koji se muče pronaći posao da dođu do projekata i prilika. To mi je bila važna unutarnja motivacija. Međutim, praksa je pokazala da taj model nije bio održiv onako kako sam ga u početku zamišljala.
Ako angažirate ljude koji se dugo muče doći do posla, često se dogodi da im treba puno dodatne edukacije, podrške i ulaganja kako bi mogli pružiti razinu vrijednosti koju traže međunarodni klijenti. Pokušali smo ići tim putem, ali se to nije pokazalo održivim. Na kraju smo se prilagodili i krenuli raditi samo s ljudima koji su već vrhunski u onome što rade.
Time se izgubio dio one izvorne misije pomaganja i posao je postao, najiskrenije rečeno, samo business. U tom trenutku sam i emotivno počela gubiti strast.
U početku sam sve istraživala sama. Gledala sam online kako se prodaju firme, anonimno izlistala profil tvrtke na nekoliko platformi, poput Smergersa, UK Businesses for Sale i Acquirea, i pokušala procijeniti realnu vrijednost poslovanja.
Slala sam upite i brokerskim te konzultantskim kućama koje se bave prodajom firmi, ali dok su oni odgovorili, meni su već počeli dolaziti prvi upiti kupaca. Zbog toga sam tada zaključila da mi posrednik možda ni ne treba.
Danas mogu reći da mi je kasnije bilo žao što ipak nisam angažirala stručnjake. Uštedjela sam na success feeju, ali sam mnogo toga učila na vlastitim greškama, što zna biti skuplje od provizije.
Bilo ga je puno više nego što sam očekivala. Dobila sam oko 76 upita, odgovorila na njih 42, održala 39 sastanaka i na kraju dobila šest ponuda.
Tu mi je svakako pomoglo i to što je firma 100 posto remote i što je bazirana u Londonu, gdje je tržište za kupnju i prodaju biznisa puno razvijenije i dinamičnije nego kod nas. No broj sastanaka i interesa ne znači nužno i lak proces. Dapače, to je bio dosta intenzivan i emotivno zahtjevan period.
To što vrlo brzo morate procijeniti tko je ozbiljan, tko samo istražuje tržište, tko pokušava srušiti cijenu i kome biste uopće mogli povjeriti firmu koju ste gradili godinama.
Neki su mi djelovali kao da nisu stvarno zainteresirani za kupnju nego samo prikupljaju informacije. Neki su pokušavali uvjeriti da firma ne vrijedi gotovo ništa. Bilo je i onih koji su davali dobre financijske ponude, ali jednostavno nisam imala dobar osjećaj. Meni je bilo jako važno da Remote Bob ode nekome u dobre ruke. Ta firma je za mene bila kao dijete.
Kad sam upoznala bračni par iz Engleske koji stoji iza tvrtke Dynamicus Group Ltd. Od prvog sastanka osjetila sam da postoji klik. Djelovali su kao ozbiljni, strateški orijentirani i korektni poslovni ljudi, ali istovremeno i kao osobe koje imaju zdrav odnos prema ljudima.
Rekli su mi da je Remote Bob točno ono što su tražili i vrlo brzo nakon prvog sastanka, čim su pregledali materijale, poslali su odličnu ponudu. Head of Terms potpisali smo sredinom rujna 2025. i tada se činilo da će sve biti gotovo vrlo brzo.
Nažalost ne. Ciljali smo da se prodaja finalizira 1. studenoga 2025., ali zbog lošeg izbora odvjetnika cijeli se proces odužio sve do 9. ožujka 2026.
Kad sam tražila odvjetnika u Engleskoj, dobila sam ponude od pet do 30 tisuća funti. To mi se tada činilo jako puno, osobito zato što prodavateljev odvjetnik uglavnom pregledava i komentira dokumentaciju, dok kupčev odvjetnik obično ima više posla oko pripreme. Zato sam odabrala jeftiniju opciju.
Ispostavilo se da vrijedi ono staro koliko para, toliko muzike. Od studenoga do ožujka cijeli je proces ponekad doista izgledao kao poslovna sapunica puna komplikacija. Ali na kraju se sve ipak dobro završilo.
Da, i danas mi je to istovremeno stresna i smiješna uspomena. Kupac me pitao kada bi bilo najbolje upoznati tim i kako da to odradimo. Taman smo imali team building u Zagrebu na koji su dolazili ljudi iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije, pa sam spontano predložila da dođe iz UK-a i upozna sve uživo.
Britanci su često vrlo pristupačni i opušteni na prvu, ali iza toga stoji i poslovna vještina. Žele da se i vi opustite kako bi iskreno govorili o svemu. Nisam mislila da trebam posebno upozoravati tim jer su inače profesionalni, ali na tom se druženju popila koja čašica previše i atmosfera je postala previše ležerna.
Ljudi su mu pričali o vlastitim greškama, pijanstvima, privatnim anegdotama, jedna je kolegica zbog otkazane dadilje dovela i malu bebu. Iskreno, u jednom trenutku sam mislila da će čovjek otići ravno na aerodrom i odustati od svega. Jedino pozitivno bilo je to što je vjerojatno zaključio da mi doista ništa ne skrivamo.
To mi je bilo jako važno, možda i važnije od same brojke. Svi članovi tima ostaju, a ni za klijente se ništa bitno ne mijenja. Već gotovo dvije godine uz mene je Operations Managerica Sanja, koja vodi jako puno toga i zbog koje je poslovanje stabilno.
Njoj sam još ranije obećala da će, ako ikada prodam firmu ili uvedem investitora, i ona dobiti svoj dio. To definitivno planiram ispoštovati. Novi vlasnici su mi garantirali da neće biti otkaza ni smanjenja plaća te da planiraju ulagati više nego što smo mi dosad ulagali, što otvara dodatne prilike za rast svima koji rade s Remote Bobom.
Zanimljivo je i da je tijekom posljednjih šest mjeseci, dok je proces akvizicije trajao, prihod firme narastao 22 posto. To mi je dodatna potvrda da tvrtka odlazi dalje u dobrom trenutku.
Definitivno mi je impresivno što su izgradili Rimac, Orqa i Infobip. Posebno me zaintrigirala i ekipa iz Rearma jer mislim da rade nešto jako zanimljivo i da njihov AI startup ima velik potencijal. Volim pratiti ljude koji grade globalno relevantne priče iz ove regije.
Prvo odmor. Iskreno, trebam ga. Plan mi je bio otići u Dubai, piti koktele na pješčanoj plaži i gledati u more dok mi ne dosadi, ali ti će planovi zasad ipak malo pričekati.
Šire gledano, želim raditi nešto što je dobro za ljude, globalno skalabilno, povezano s tehnologijom i nešto u čemu ću se zabavljati. Trenutačno sam uključena i u Socialite World community, gdje organiziramo neobične tulume i putovanja za inspirativne ljude starije od 28 godina. Uz to i dalje vodim udrugu Ljudski potencijali, kroz koju pomažemo ljudima u karijernom razvoju, edukacijama i programima podrške.
U zadnje vrijeme bavim se i stvarima koje me vesele na osobnoj razini. Upisala sam tečaj glume, idem u zbor, na ples, učim DJ-ing i ozbiljno razmišljam da ponovno kupim motor. Nakon ljeta planiram odlučiti hoću li se uključiti kao cofounder u neki startup, prihvatiti posao ili krenuti u novi vlastiti projekt. Već sada imam nekoliko vrlo zanimljivih ponuda, ali ovaj put želim si dati vremena da izaberem ono što je stvarno dobro za mene.
Da nije svaki rast dobar samo zato što izgleda impresivno izvana. Možeš izgraditi firmu koja dobro posluje, a da se pritom sve više udaljavaš od sebe. I zato mislim da uspjeh nije samo u tome da nešto izgradiš, nego i da na vrijeme prepoznaš kada više nisi prava osoba za sljedeću fazu tog poslovanja.
Prodaja firme za mene nije bila odustajanje. Bila je to odluka da budem iskrena prema sebi, prema onome što želim graditi dalje i prema životu kakav želim imati.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
