Ana Pecotić ne govori o novcu kao simbolu uspjeha, nego kao preduvjetu slobode. I ne govori o nasilju nad ženama kao apstraktnom problemu, nego kao svakodnevnoj stvarnosti u kojoj ekonomska ovisnost često znači ostanak u opasnom odnosu. Ova marketinška stručnjakinja, poduzetnica, terapeutkinja i aktivistkinja, već godinama spaja znanje iz biznisa i psihologije s borbom za sustavne promjene.
U razgovoru za Mojnovac.hr otvara teme koje su neugodne, ali nužne – od iluzije osobne odgovornosti do države koja zakazuje tamo gdje bi trebala štititi.
Foto: Ana Pecotić
Moj poslovni put počeo je davne 2000. godine, kada sam se još kao apsolventica marketinga na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu zaposlila u agenciji Publicis Saatchi&Saatchi. Ubrzo sam shvatila da više volim biti kreator nego izvršitelj marketinških strategija pa sam prešla u odjel marketinga Atlantic Grupe u kojoj sam provela najveći dio svoje karijere, napredujući od početničkih do menadžerskih pozicija.
Nastavila sam karijeru kao direktorica marketinga u drugim multinacionalnim kompanijama da bih se 2021. godine otisnula u samostalne vode i osnovala vlastitu agenciju House of Branding, s misijom da najbolje marketinške prakse velikih kompanija u kojima sam radila učinim dostupnima poduzećima svih veličina.
Kako moji interesi nadilaze samo područje marketinga, iste sam godine započela s obrazovanjem iz psihoterapije te sam nakon pet godina stekla zvanje Gestalt savjetodavne terapeutkinje. 25 godina sam gradila brandove drugih, a danas pomažem i ljudima da ponovo izgrade sebe.
Od 2019. godine se bavim i aktivističkim radom. Kao članica osnivačica Inicijative #Spasime, uspjela sam pridonijeti značajnim zakonskim i društvenim promjenama u području zaštite žena žrtava nasilja, a bavim se i direktnim savjetodavnim radom sa ženama žrtvama obiteljskog i institucionalnog nasilja.
Jedna od mojih velikih ljubavi je i pisanje te radim i kao autorica suradnica časopisa Elle Hrvatska.
Kao terapeutkinja znam da odnos s novcem više govori o našim emocionalnim obrascima, nego o financijama, pa se tako i moj odnos prema novcu mijenjao kako sam se razvijala kao osoba. Ja novac ne vidim kao cilj, već kao sredstvo kojim si pružamo ono što nam je važno. Za svakoga je to nešto drugo, za mene – osjećaj slobode. Slobode da si u svakom trenutku mogu dati ono što mi treba, da ne moram strepiti od budućnosti i da ne ovisim ni o kome.
Kažu da se ljudi uglavnom dijele na one koji troše više nego što imaju i one koji imaju, ali ne troše koliko bi mogli. Ja sam neka zlatna sredina – koliko imam, toliko trošim, a višak (kad ga imam) investiram. Kao kćer dvoje financijaša, rano sam naučila osnove financijske pismenosti.
Kad sam primila svoju prvu plaću, pokojni otac mi je rekao: „Nemoj nikada ići u minus. To je trošenje novaca koje nemaš i vjerojatno ih nećeš nikada ni imati.“ Danas se učim biti opuštenija jer znam da je novac energija. Znam dakako i što je složeno ukamaćivanje pa štedim i investiram i dalje, no svjesna sam fragilnosti života i činjenice da mnogi od nas, uključujući mene, možda neće ni dočekati trenutak da uživaju u svemu što su stekli.
Zato treba naći dobar balans između uživanja u sadašnjosti i ulaganja u (neizvjesnu) budućnost.
Financijska ovisnost jedan je od glavnih razloga zašto žene ne odlaze od nasilnika. Tome svjedočim svaki dan kao predsjednica zakladnog vijeća Fonda za žene Zaklade Solidarna, koji je osnovan s ciljem da se ženama žrtvama nasilja financijski pomogne da napuste nasilno okruženje. Svaki dan nam dolaze novi zahtjevi žena žrtava nasilja za financijskom pomoći. Jednom kada odete od nasilnika, ostali ste bez cijele jedne plaće; nasilnici naime ne žele davati novce za djecu, iako su njihova.
A koliko obitelji danas u Hrvatskoj može preživjeti od jedne, posebno ženske plaće? Zanemarivo malo. Nekada smo ženama najviše pokrivali troškove stanovanja, pokrivamo ih dakako još uvijek, no danas nam najviše zahtjeva dolazi da pokriće tekućih troškova. Umjesto da ženama i djeci plaćamo stan i odvjetnika, plaćamo im kruh i mlijeko. To je tragično i direktan je rezultat inflacije u Hrvatskoj kojoj se nažalost ne nazire kraj.
Ponekad mi se čini da se cijeli život može opisati poslovicama, u ovom slučaju s dobrom starom divide et impera. Sve je to nasljeđe patrijarhata, sustava u kojem žena nije mogla doći u poziciju bilo kakve moći osim preko muškarca. Ne zaboravimo da žene nekada nisu radile, već su svoju egzistenciju morale osigurati „dobrom udajom“. Ako se ja želim udati za najbogatijeg muškarca u selu, onda se moram boriti protiv svih drugih žena da bih to ostvarila. Sad sam malo simplificirala stvari, no sveobuhvatni odgovor na ovo pitanje je odviše složen za ovaj format.
Iako žene danas rade, ova nam se kompetitivnost prenijela trans-generacijski, no nije samo do usvojenih obrazaca i introjekata. Ozbiljan kapital je i danas gotovo isključivo u muškim rukama, mi i dalje živimo u patrijarhatu i taj se narativ da je žena ženi vuk tek odnedavno počeo mijenjati.
U mom svijetu žena ženi nije vuk, nego sestra. Ona koja ti drži leđa i slavi svaki tvoj uspjeh kao svoj vlastiti. Ipak, svjesna sam da je to moj mikrokozmos i da u širem društvenom kontekstu nije tako. Ja se uvijek trudim razumjeti osobu koja nije u poziciji moći pa tako razumijem i žene koje podržavaju vlastito ugnjetavanje jer im je to lakše nego se suočiti s vlastitom podsviješću. Ali da se slažem s njima – naravno da ne.
Porazila me činjenica da je klijentelizam, poput karcinoma, toliko metastazirao u tkivo sustava da je sustav nepopravljiv. Svjesna sam da se pojam klijentelizma u Hrvatskoj često spominje, najčešće uz korupciju i nepotizam, no kada zbog ovih naših „tradicionalnih vrijednosti“ ne bivaju ukradeni novci, nego uništeni ljudski, dječji životi – to je strahota. Užasnula me činjenica da su svi akteri povezani s nekim kome su ruke uprljane i da nema velike šanse da u tom i takvom sistemu utjerate pravdu.
Sramotno je, ne samo porazno, da ljudi koji donose odluke o životima žrtava nasilja nemaju elementarna znanja o nasilju kao takvom. Da se zakoni ne poštuju i nitko za to ne biva sankcioniran. Da sustav ciljano pogoduje muškarcima nasilnicima. Ma nema šta me nije porazilo. A što me drži da idem dalje? To što ne mogu podnijeti nepravdu i ljudsku patnju, a patnja žene kojoj je nasilnik oduzeo dijete – što se danas sve češće događa – je toliko strašna i paralizirajuća da je može razumjeti samo onaj tko je to prošao.
Država je glavna odgovorna za sve jer su predstavnici vlasti odabrani da zastupaju najbolji interes građana, nešto što kod nas baš i nije zaživjelo pa zato i vodimo ovaj razgovor. Muškarci su odgovorni jer su oni ti koji se moraju odreći svoje pozicije moći da bi žene bile prihvaćene kao ravnopravna ljudska bića.
Što je čovjek više na poziciji moći ima veću odgovornost za promjenu, ali imaju je i drugi ljudi, barem utoliko da na poziciju moći odaberu one koji će zastupati ispravne vrijednosti. Društvo nije neki apstraktan pojam, već skupina pojedinaca, a ti pojedinci smo mi. No izgleda da smo od svih krasnih poslovica mi odabrali baš onu „ako ih ne možeš pobijediti, priključi im se“.
Ja se nisam morala baviti ovime čime se bavim. Mogla sam samo brinuti da mi djeca imaju najnoviji model telefona i tenisica, a ja dizajnerske torbe. Ali nisam takva, nisam tako odgojena, ne mogu biti sretna dok su ljudi oko mene nesretni i odlučila sam se boriti za bolje društvo. No sama nisam mogla ništa, oko mene se morala skupiti kritična masa ozbiljnih žena da zajedno iniciramo promjenu. Uostalom, o kakvoj osobnoj snazi pričamo kad je svaka, ali svaka zaposlena majka diskriminirana? Kad je svaka žena diskriminirana u patrijarhalnom društvu, osim one koja živi kao muškarac. Šta će jedna žena u Afganistanu koja ne smije ni zapjevati izvan svog doma jer je takav zakon? Šta će jedna trudnica koju liječnici puštaju da umre jer je takav zakon?
Lijepo je da čovjek osvijesti da ima moć promijeniti svoj život, no čini mi se da smo otišli u drugu krajnost. Kad govorimo o ženama, sistem je napravljen tako da ih izrabljuje i sad im još prodaje priču da su same za to krive jer ne“ vibriraju“ dobro. Još jedan victim blaming. Sistem koji je zbog novaca proizveo žensku patnju sada im još prodaje „rješenje“ te patnje, opet za novce. Kakav genijalan potez, marketinški perpetuum mobile. Ali ta priča ne drži vodu. U bolesnom društvu ne možeš biti zdrav. Treba mijenjati sistem, ne ljude.
I jedno i drugo. Svi koji smo studirali ekonomiju znamo da svako dobro više vrijedi što ga manje ima i obratno. Preneseno u ovaj kontekst, dobivamo naoko paradoksalnu situaciju da što se više o nasilju priča, to manje ono ljude zanima, osim naravno onih koji su direktno oštećeni.
Što je više femicida, to manje ljudi trzaju na još jednu ubijenu ženu. U svijetu u kojem danas živimo, može li nas uopće više išta šokirati? A muškarci se ne žele odreći svojih privilegija, zato se uostalom ni ne uključuju u borbu za prava žena, osim rijetkih iznimaka.
Možda novac ne donosi sreću, ali nedostatak novca za čas donese nesreću. Žena ne može biti slobodna dok nije ekonomski slobodna. Uvijek imaj svoj novac, to je jedini način da napustiš odnose koji ti ne odgovaraju – privatne, poslovne, obiteljske.
Da će joj život otići u smjeru koji nije ni sanjala, ali će stići točno tamo gdje joj je mjesto. Da nastavi s borbom za pravdu jer je to njen put. Da će s 48 biti puno sretnija nego s 18. I da se opusti jer će sve biti u redu.
Mi danas ne znamo kako će svijet izgledati ni za pet, a kamoli za 25 godina. I čemu da onda učimo svoju djecu? Odgajamo ih i obrazujemo za svijet koji uskoro neće postojati. Moja su djeca tinejdžeri i sve više ja učim od njih jer sam odrasla u vremenu čija pravila više ne vrijede. Ipak, postoje neke temeljne ljudske vrijednosti koje im nastojim usaditi.
Učim ih svemu u što i sama vjerujem jer djeca ionako manje slušaju što govorimo, a više gledaju što radimo. Trudim se ne prenositi na njih svoje i trans-generacijske traume svojih predaka, kako financijske, tako i sve ostale. Prihvaćam da su oni svoji ljudi, drugačiji od mene, da nemam pojma šta budućnost nosi i zato ih sve manje učim, a sve više pratim.
Podržavam ih da budu ono što jesu. Potičem ih da slušaju sebe, svoje želje i intuiciju jer tako sigurno neće pogriješiti. Ja sam od svojih roditelja naučila da je integritet najveća kvaliteta čovjeka i voljela bih da ga i moja djeca imaju. Već sada su pametniji od mene, a ako budu još i dobri ljudi, znat ću da sam napravila dobar posao.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
