Internet je preplavljen sadržajem koji je nastao uz pomoć umjetne inteligencije. Tekstovi bez duše, generičke slike, videi koji izgledaju kao da su napravljeni u pet minuta, pjesme koje zvuče poznato, ali nikome posebno. Sve to danas se često naziva jednim izrazom: AI slop.
Riječ je o jeftinom, brzom i lako proizvedenom digitalnom sadržaju koji generativni AI alati izbacuju u ogromnim količinama. I dok mnogi pokušavaju iskoristiti priliku pa platforme pune takvim materijalom, publika zasad pokazuje nešto vrlo važno: nije spremna konzumirati baš sve što joj se ponudi.
Prema novoj analizi kreativne ekonomije, objavljenoj na online repozitoriju arXiv i predstavljenoj u knjizi Dream Machine, AI generirani sadržaj na nekim platformama već čini čak 44 posto ukupnih objava. No istodobno privlači samo između 1 i 3 posto streamova.
Drugim riječima, AI sadržaja ima sve više, ali interes publike ne raste istim tempom.
Autori analize, Peter Woodbridge i John O’Hare, taj fenomen nazivaju svojevrsnim “slop ceilingom”, odnosno granicom do koje publika tolerira AI generirani sadržaj.
To ne znači nužno da je sav sadržaj napravljen uz pomoć umjetne inteligencije loš. Problem je složeniji. Prema Woodbridgeu, pravi izazov možda nije u samoj kvaliteti sadržaja, nego u načinu na koji ga publika uopće pronalazi.
U glazbi, videu, igrama, tekstovima i drugim kreativnim industrijama najveći problem nikada nije bio samo nešto proizvesti. Pravi izazov je doći do publike. Tu i dalje veliku ulogu imaju preporuke, zajednice, fanovi, urednici, influenceri i ljudi kojima vjerujemo.
Ako nam netko čiji ukus cijenimo preporuči film, pjesmu, knjigu ili tekst, veća je šansa da ćemo mu dati priliku. Ako nam algoritam servira nešto generičko, bez konteksta i bez ljudske preporuke, puno je veća šansa da ćemo samo nastaviti skrolati.
Najveća prednost umjetne inteligencije u kreativnoj ekonomiji ujedno je i njezin najveći problem: sadržaj je postalo iznimno lako proizvesti.
Woodbridge kao primjer navodi mobilne igre. U samo šest mjeseci objavljeno je 186.000 novih naslova, od kojih su mnogi nastali uz pomoć AI alata ili kroz procese u kojima AI ima veliku ulogu.
No tu se otvara ključno pitanje: povećava li AI samo količinu sadržaja ili stvarno povećava njegovu kvalitetu?
Danas gotovo svatko može napraviti sliku, tekst, video, pjesmu, naslovnicu, oglas ili igru. Ali mogućnost proizvodnje nije isto što i sposobnost stvaranja nečega što će ljudi zaista željeti gledati, čitati, slušati ili dijeliti.
Publika možda ne zna uvijek prepoznati je li nešto napravio čovjek ili AI. No istraživanja pokazuju da se percepcija mijenja čim ljudi saznaju da je sadržaj AI generiran. Tada se odjednom postavlja pitanje autentičnosti, truda, namjere i povjerenja.
Internet nikada nije patio od manjka sadržaja. I prije umjetne inteligencije imali smo previše članaka, videa, podcasta, objava, fotografija i savjeta. Ali s generativnim AI alatima taj se problem višestruko povećava.
Zato sve važniji postaje sloj ljudske selekcije.
Google je nekada bio glavni filter interneta. Zatim su tu ulogu preuzeli društvene mreže, influenceri, newsletteri, specijalizirane zajednice, urednici i kreatori kojima vjerujemo. U vremenu kada AI dodatno povećava količinu buke, upravo bi takvi ljudski filteri mogli postati još važniji.
Jer problem više nije samo pronaći informaciju. Problem je pronaći informaciju kojoj vjerujemo.
Upravo zato publika sve više traži kontekst, osobni pečat, ljudsko iskustvo i osjećaj da iza sadržaja stoji netko tko zna zašto ga je napravio. To je ono što AI, barem zasad, najteže može glumiti.
Ipak, priča nije jednostavna borba između ljudi i strojeva.
Umjetnu inteligenciju već koriste stotine milijuna ljudi. Koriste je pisci, dizajneri, programeri, poduzetnici, studenti, marketinški stručnjaci, glazbenici i mnogi drugi. Zato je realnije očekivati da budućnost kreativne ekonomije neće biti “čovjek protiv AI-ja”, nego “čovjek uz pomoć AI-ja”.
Najzanimljiviji sadržaj vjerojatno neće nastajati tako da umjetna inteligencija sve napravi sama. Nastajat će ondje gdje čovjek zna što želi reći, kome se obraća i zašto to radi, a AI koristi kao alat, ne kao zamjenu za vlastitu ideju.
Woodbridge upozorava i na još jedan mogući problem: skriveno korištenje AI-ja. Kreatori bi u budućnosti mogli sve više koristiti AI alate kako bi bili brži, produktivniji ili konkurentniji, ali istodobno osjećati pritisak da to ne priznaju jer publika još uvijek ima rezervu prema takvom sadržaju.
Ova analiza zapravo pokazuje nešto važno za sve koji stvaraju sadržaj, vode biznis, grade osobni brend ili komuniciraju s publikom.
Nije dovoljno samo proizvoditi više.
U svijetu u kojem se sadržaj može generirati u nekoliko sekundi, vrijednost se sve više seli na ono što se ne može lako kopirati: iskustvo, stav, selekciju, povjerenje, stil, emociju i odnos s publikom.
AI može pomoći da brže napišemo tekst, smislimo strukturu, napravimo skicu, analiziramo podatke ili testiramo ideje. Ali ne može umjesto nas imati životno iskustvo, profesionalni integritet, osobni ukus i odnos s ljudima koji nas prate.
Zato možda nije problem u tome što AI sadržaja ima previše. Problem je u tome što velik dio tog sadržaja nema razlog postojanja osim činjenice da ga je bilo lako napraviti.
A publika to, čini se, sve bolje osjeća.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
