Nekada je djetinjstvo bilo ispunjeno smijehom, igrom na livadama i kreativnim istraživanjem svijeta oko sebe. Djeca su učila kroz iskustvo, povezivala se s prirodom i stvarala odnose koji su trajali cijeli život. Danas je, međutim, taj svijet gotovo nestao – živi samo u sjećanju nas starijih. Tehnologija, društveni pritisci i ubrzan tempo života transformirali su način na koji odrastamo, ostavljajući iza sebe tihi gubitak: slobodu i bezbrižnost djetinjstva.
U isto vrijeme, napredak u neurologiji donosi nova saznanja o funkcioniranju ljudskog mozga. Stransky ističe kako je razvoj mozga povezan s kvalitetom informacija koje primamo. Duboko razmišljanje, emocionalna povezanost i kreativno rješavanje problema ovise o strukturiranim obrascima učenja. No, kratki i površni digitalni sadržaji, poput onih na društvenim mrežama, prekidaju te procese, stvarajući fragmentirano razmišljanje i emocionalnu nestabilnost.
Mozak, koji se nekada razvijao kroz izazove stvarnog svijeta, sada stagnira u virtualnim okruženjima. Društvene mreže evoluirale su u platforme koje sve intenzivnije zahtijevaju našu pažnju, ali na sve kraće vremenske intervale. Facebook je započeo s fokusom na duže objave, dijeljenje misli i članaka, pružajući prostor za diskusiju i povezivanje. Zatim je došao Instagram, koji je skratio pažnju na vizualne sadržaje – slike i kratke opise, čime je komunikacija postala brža i jednostavnija. TikTok je taj trend doveo do ekstrema, s kratkim videozapisima od svega nekoliko sekundi koji ciljaju na trenutnu stimulaciju i brzu zabavu. Ovaj prijelaz od sporijeg, promišljenijeg konzumiranja sadržaja prema brzom, gotovo refleksnom skrolanju oblikuje naše obrasce razmišljanja.
Mozak se prilagođava ovom “brzom feedu” informacija, razvijajući sklonost površnom razmišljanju i otežavajući sposobnost koncentracije na dublje, složenije sadržaje. Rezultat je generacija koja sve teže zadržava fokus na jednoj aktivnosti i koja traži stalnu, trenutnu stimulaciju. Na prestižnim sveučilištima, poput Columbia Universityja, profesori su primijetili zabrinjavajući trend: mnogi studenti nikada nisu pročitali cijelu knjigu prije nego što su došli na studij.
Profesor Nicholas Dames, koji predaje kolegij o velikim klasičnim djelima književnosti, istaknuo je da studenti ne samo da se bore s količinom literature, već im često nedostaju osnovne vještine čitanja, poput sposobnosti praćenja radnje ili analize dubljih koncepata. Ovo je, prema njegovim zapažanjima, posljedica promjena u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, gdje se umjesto čitavih knjiga sve češće dodjeljuju samo odlomci ili članci.
Ovaj fenomen ne odnosi se samo na nedostatak volje studenata da čitaju, već na nedostatak iskustva i razvijenih vještina koje dolaze uz praksu čitanja duljih tekstova. To izaziva zabrinutost o budućnosti kritičkog mišljenja i sposobnosti studenata da se nose s kompleksnim idejama i analizom u akademskom kontekstu
Generacija Alfa, kako upozorava Stransky, nalazi se na raskrižju. Prosječno devet sati dnevno provedenih pred ekranima ne utječe samo na zdravlje očiju ili držanje tijela – to mijenja način na koji njihovi mozgovi percipiraju i obrađuju informacije. Stransky upotrebljava zapanjujuću analogiju: “Poput slonova koji su evoluirali bez kljova kako bi izbjegli krivolovce, i ljudski mozak pokazuje znakove anatomske devolucije – dijelovi odgovorni za duboko razmišljanje i empatiju slabe zbog neprestanog gledanja u ekrane.”
Osim toga, digitalna komunikacija, koja dominira životima mladih, sve više zamjenjuje stvarnu međuljudsku interakciju. Prema istraživanjima, dvije trećine komunikacije među djecom odvija se putem poruka i aplikacija, dok su stvarni razgovori svedeni na minimum. Ovo nije samo problem društvenih vještina – to je kriza emocionalne povezanosti. Stransky naglašava da se kroz ovakvu dinamiku gubi ono što nas čini ljudima: empatija, suosjećanje i sposobnost dubokog razumijevanja drugih.
Foto: Unsplash
Podaci su alarmantni: čak 70 % adolescenata pokazuje znakove anksioznosti, a 32 % djece između 8 i 18 godina ima dijagnosticiran anksiozni poremećaj. Stransky upozorava da je ovo posljedica ne samo prekomjerne upotrebe tehnologije, već i općeg društvenog stanja u kojem su mladi preopterećeni pritiscima uspjeha i nedostatkom emocionalne podrške. “Mozak je osjetljiv instrument. Kada mu uskratimo potrebne uvjete za razvoj – igru, istraživanje i međuljudsku povezanost – ostavljamo ga ranjivim na stres i anksioznost,” kaže Stransky.
Rješenja: Neuroedukacija, mindfulness i povratak osnovama
Rješenje nije demoniziranje tehnologije, već njezino uravnoteženo korištenje. Neuroedukacija pruža ključne alate za razumijevanje kako mozak najbolje uči, dok mindfulness pomaže djeci i mladima da se nose sa stresom i anksioznošću. Kombinacija ovih pristupa može vratiti mladima sposobnost da dublje razmišljaju i emocionalno se povezuju.
Dodatno, programi poput Aloha mentalne aritmetike, koji kroz igru i kreativne metode približavaju djeci kompleksne koncepte poput matematike, pokazuju da je moguće učiti s radošću i bez straha. Djeca kroz ovakve pristupe ne samo da razvijaju kognitivne vještine, već i jačaju samopouzdanje.
Kako vratiti izgubljenu ravnotežu i pobrinuti se za današnju djecu, koja su zalog naše budućnosti? Stransky nudi nekoliko smjernica:
Na kraju, pitanje koje Stransky ostavlja otvorenim jest: Jesmo li spremni mijenjati prioritete kako bismo očuvali djetinjstvo? Hoćemo li stati i zapitati se što zaista znači biti čovjek? U svijetu gdje tehnologija dominira svakodnevicom, možda je ključno vratiti se osnovama – ljudskoj povezanosti, emocionalnom zdravlju i stvaranju prostora za bezbrižno odrastanje. Samo tako možemo osigurati sretniju i uravnoteženiju budućnost za generacije koje dolaze.
I na kraju, moje pitanje vama: Što ćete vi učiniti? Hoćete li preispitati kako vi i vaša djeca provodite vrijeme, gdje usmjeravate energiju i kako oblikujete buduće naraštaje? Možemo li svi zajedno odlučiti zastati i postaviti dublja, smislenija pitanja: što nas čini sretnima i što nas čini ljudima? Samo tako možemo osigurati sretniju i uravnoteženiju budućnost za generacije koje dolaze. Alternativa je svijet u kojem će se emocije zamijeniti algoritmima, kreativnost prilagoditi trendovima, a djetinjstvo postati samo još jedan ekran. Hoćemo li dopustiti da to postane naša stvarnost?
Ja već dosta dugo znam kojim smjerom trebam i želim ići: Svoja znanja i iskustvo iskoristit ću da potičem dublje razmišljanje, promoviram emocionalnu otpornost i stvaram okruženje u kojima se djeca mogu razvijati daleko od plavog svjetla ekrana, gradeći stvarne veze s ljudima i svijetom oko sebe. Jedno po jedno dijete, jedan po jedan edukator, jedan po jedan vrtić ili škola.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
